Trideset i dvije godine nakon zločina u Štrpcima, Viši sud u Beogradu konačno je pokazao zube.
Istina, ne baš lavlje — više kao mliječni zubi.
Trojici bivših pripadnika Vojske Republike Srpske podijeljeno je ukupno 25 godina zatvora.
Za ubistvo dvadeset ljudi.
Matematika je jasna: godinu i po dana po čovjeku.Pravda zadovoljena, zar ne?
Na klupi za optužene sjeli su ljudi koji su 1993. godine učestvovali u otmici i ubistvu 20 putnika iz voza Beograd–Bar.
Voz su zaustavili u mjestu Štrpci, izveli putnike koji nisu “odgovarali profilu”, opljačkali ih, pretukli, ubili i bacili u Drinu.
Ali ne brinite – država je poslije tri decenije smogla snage da ih kazni!
Da, baš sada kad je skoro cijela jedna generacija odrasla, ostarila i zaboravila da je taj voz ikada postojao.
Sud je rekao svoje: “krivica dokazana”, a kazne?
Pa taman tolike da stanu u jedan produženi vikend savjesti.
Neko bi rekao – bolje ikad nego nikad.
Ali kada “ikad” dođe posle 32 godine, to više ne liči na pravdu.
To liči na loš pokušaj pranja biografije pravosuđa.
Kažu da su osuđeni nečovječno postupali.
Ne, ozbiljno?
Kao da postoji “čovječan” način da otmeš ljude iz voza i baciš ih u rijeku.
Ali eto, bar su sudije pokazale da i zločini imaju rok trajanja — čim prođe 30 godina, kazne postanu dijetalne.
A što je najtužnije — pravda se sada slavi kao uspjeh.
Kao da je neko otkrio vakcinu, a ne izrekao presudu koja je trebala biti donijeta dok su se roditelji žrtava još nadali da će im se djeca vratiti kući.
U zemlji gdje vrijeme pere sve – i krv, i sjećanje, i savjest – pravda uvijek dolazi.
Samo kasno.
I nikad cijela.
