Od Ugljaninovog „najmodernijeg aerodroma“ preko Ljajićevih rokova „do kraja jula“, pa sve do Zukorlićeve najnovije verzije – Sandžak već 20 godina sluša iste priče, samo govornici mijenjaju redoslijed rečenica.
PEŠTER / NOVI PAZAR
Ako bi građani Sandžaka dobijali jedan kilometar piste za svako obećanje o izgradnji aerodroma na Pešteri, danas bismo vjerovatno imali terminal veći od Ataturka. Ali pošto umjesto pista imamo samo političke govore, priča o „sandžačkom aerodromu“ ostaje najdugovječnija lokalna bajka – bogatija od „Ženidbe Smailage Čengića“, ali bez srećnog kraja.
Ugljanin: Aerodrom koji će koristiti i američka vojska (2003–…)
Prvi veliki let kao političku simulaciju uveo je Sulejman Ugljanin, još početkom 2000-ih, kada je obećao „najmoderniji aerodrom na Pešteri, koji mogu koristiti i turisti, ali i američka vojska“.
Niko nije saznao jesu li se turisti i američka vojska ikada javili na tu ponudu, ali obećanje je i danas važeće – kao sveti gral lokalne predizborne tradicije.
Nema studije, nema projekta, nema budžeta – ali ima mašte. A mašta je, ipak, važna.
Ljajić: „Do kraja jula“ i 10 miliona eura – aerodrom postao najbrži predizborni projekat u regionu (2020)
Dvadeset godina kasnije, Rasim Ljajić je ovu priču podigao na turbo-nivo.
Na predizbornom skupu 2020. izjavio je:
„Mi krećemo SUTRA da tražimo lokaciju. Do kraja jula imamo obavezu – pista 1.200 do 1.500 metara. Država ulaže 10 miliona eura.“
Građani su tada prvi put dobili i brojke i rokove.
A onda je krenuo i klasik:
jul je prošao – pista nije došla, lokacija nije pronađena, a 10 miliona eura ostalo je tamo gdje i obično ostaje – u oblasti predizborne književnosti.
Delegacije iz Beograda kratko su posjetile grad, slikali se, prepričali „potencijale“, i nestale brže nego što možeš da kažeš „Aerodromi Srbije“.
Zukorlić: „Mi hoćemo aerodrom na Pešteri“ – najnovija epizoda starog serijala (2022–2025)
Kada se činilo da su priče o aerodromu konačno sletjele u realnost, stigla je i treća generacija političkih pilota.
Usame Zukorlić poručio je:
„Mi hoćemo aerodrom na Pešteri… nećemo da nam otvaraju aerodrom u Kraljevu, hoćemo aerodrom u Sandžaku.“
Za razliku od prethodnika, nije navodio ni dužinu piste, ni broj eura, ni rok, ali jeste – vrlo ambiciozno – istakao da Sandžak zaslužuje svoj aerodrom.
Problem?
Sve što je obećao već su obećali i Ugljanin i Ljajić – samo svaki u svojoj deceniji.
To je kao kad gledaš treći nastavak filma koji nije imao ni solidan prvi dio.
Ipak, Zukorlić pokušava da kopira obojicu:
– od Ugljanina je naslijedio „patriotski narativ“,
– od Ljajića predizborni tajming,
– a od države – pa, nije naslijedio baš ništa.
A najnovija „verzija priče“ prebačena je na Sjenicu, gdje se nudi rekonstrukcija starog vojnog aerodroma. Dakle: kad ne može Novi Pazar, može Pešter „negdje tamo“.
Šta građani imaju od svega? Pa, ništa – osim obećanja koja se neprekidno recikliraju
Dvije decenije, tri politička tabora, desetine izjava – rezultat identičan:
nema piste, nema terminala, nema radova, nema odluka Vlade, nema budžeta.
Jedino što imamo je:
- najmoderniji aerodrom koji nikada nije ni nacrtan (Ugljanin),
- najbrže obećani aerodrom u istoriji Srbije („do kraja jula“ Ljajić),
- najnoviju verziju starog filma sa lošijom glumačkom postavom (Zukorlić).
Građanima ostaje samo da čekaju novu sezonu političkog reality programa „Aerodrom Sandžak“, gdje se ne zna hoće li ikada poletjeti ijedan avion, ali se zna da obećanja imaju neograničen broj letova.
Pešter će dobiti aerodrom… čim političari nauče da razliku između obećanja i projekta
Do tada – pista ostaje u govoru, a građani na autoputu.
