U javnom prostoru Srbije navijačke grupe najčešće se spominju u kontekstu sukoba, nasilja i incidenata – na stadionima, ulicama ili putevima. Upravo zato pažnju je privukla ispovijest navijača beogradskog FK Rad Beograd, objavljena na forumu srpskatribina.net, koja donosi drugačiju sliku navijačke scene.
Autor teksta opisao je susret s grupom navijača FK Novi Pazar, poznatih kao Ekstremi, na jednom odmorištu na putnom pravcu između Kraljeva i Raške. Kako navodi, u tom trenutku bio je sa roditeljima i sestrom, a nosio je duksericu s obilježjima navijačke grupe koja se u navijačkom svijetu smatra jednim od najvećih rivala Novog Pazara.
„Na odmorište je stiglo više od trideset Pazaraca. Vidjeli su vrlo dobro kakav duks nosim i da sam sa porodicom“, naveo je autor.
U kontekstu čestih vijesti o napadima zbog navijačkih obilježja, autor priznaje da je očekivao neprijatnosti – od verbalnih provokacija do fizičkog sukoba ili zahtjeva da skine duksericu. Međutim, prema njegovom svjedočenju, ništa od toga se nije dogodilo.
„Ni u jednom trenutku nisu pokušali da me napadnu, da me cimaju za duks, niti su dobacivali ili vrijeđali mene ili članove moje porodice. Pustili su me da uđem u kola i odem svojim putem“, napisao je.
Upravo taj postupak bio je razlog da, kako kaže, osjeti moralnu obavezu da se javno zahvali navijačima Novog Pazara. U svojoj poruci podsjeća da javnost često svjedoči, kako navodi, „lažnom heroizmu“ pojedinih navijača – napadima na ljude u manjini, iživljavanju nad onima koji su sa porodicama ili partnerima, te nasilju koje se kasnije pokušava opravdati navijačkom pripadnošću.
„Da živimo u normalnom društvu, ovakve stvari ne bi imale potrebu da se pišu. Ali, nažalost, ne živimo“, naveo je autor.
Posebnu težinu njegovoj ispovijesti daje dio u kojem se osvrće na stereotipe koji se godinama vezuju za navijače Novog Pazara.
„Koliko god smo ih često, nekad i s razlogom, negirali kao navijačku grupu i nazivali vjerskim fanaticima ili političkim projektom – ovim su mi pokazali da to nije istina“, istakao je.
Poruka koju je uputio na kraju nije navijačka, već univerzalna – apel da se i u rivalstvu, koje je sastavni dio sporta i navijačke kulture, ne izgubi osnovna ljudskost. Kako poručuje, čojstvo i junaštvo nemaju veze s bojama, grbom ili tribinom kojoj neko pripada.
U društvu u kojem se incidenti među navijačima često podrazumijevaju i normalizuju, ova ispovijest podsjeća da postoje i drugačiji primjeri – oni koji pokazuju da granica između rivalstva i nasilja ipak može i mora postojati.
