Saznajte sve o Džemailu Koničaninu – slavnom branitelju Tutina i Sandžaka

Date:

Džemail Koničanin (nadimkom Džemo) rođen je 1910. godine u selu Koniče, nadomak Tutina, u Sandžaku. Poticao je iz brojčane porodice i detinjstvo mu je bilo teško, ali su ga meštani od malih nogu pamtili po inteligenciji i hrabrosti. U potrazi za poslom, oko 1938. (sa 28 godina) zaposlio se kao čuvar (ključar) u gradskom zatvoru u Novom Pazaru. Tokom jedne svađe, u samoodbrani je usmrtio jednog zatvorenika koji je planirao da ga napadne. Svestan da će teško dokazati nevinost, pobegao je iz službe u haotičnom predratnom periodu pred raspad Kraljevine Jugoslavije.

Porodični podaci o Koničaninu su oskudni u javnim izvorima. Prema nekim izvorima, poticao je iz ugledne lokalne muslimanske porodice – pominju se ime oca Rifa i majke Rukije – ali je izvesno da je odrastao u siromašnim uslovima u ruralnom Sandžaku. Formalno obrazovanje mu nije istaknuto u dostupnim biografijama, te se pretpostavlja da je imao osnovno školovanje ili versko obrazovanje u skladu sa vremenom i sredinom. Njegovi rani životni koraci, uključujući zaposlenje u zatvoru i bekstvo, postavili su scenu za njegov kasniji ulazak u burne istorijske događaje tokom Drugog svetskog rata.

Posle aprilskog sloma Jugoslavije 1941, Sandžak je bio podeljen između italijanske i nemačke okupacione zone. Italija je okupirala veći deo Sandžaka (uključujući Bijelo Polje, Pljevlju i sredinom juna 1941. Tutin), dok je Nemačka zadržala Novi Pazar i deo Sjenice. Tutinski srez (okolina Tutina) pripojen je tada italijanskoj marionetskoj Velikoj Albaniji (pod italijanskom kontrolom). U takvim okolnostima, lokalni sandžački Muslimani organizuju se u samoodbrambene milicije radi zaštite od pretnji novonastalih četničkih formacija koje su od leta 1941. ugrožavale muslimansko stanovništvo Sandžaka. U tutinskom kraju upravo Džemail Koničanin formira jednu od najjačih takvih jedinica, postavši ubrzo simbol otpora ovog kraja.

Koničaninova milicija brojala je oko 400 dobro naoružanih boraca, uglavnom Bošnjaka (muslimana) iz tutinskih i pešterskih sela, ali joj se pridružio i određeni broj lokalnih Albanaca, s obzirom na to da Tutin graniči s Kosovom. Zbog tradicionalno dobrih odnosa sandžačkih Muslimana i Albanaca, uspostavljena je bliska saradnja s vlastima novostvorene albanske države pod okupatorom. Koničanin je stekao veliki ugled i dobio čin poručnika od Džafera Deve, ministra unutrašnjih poslova tadašnje albanske vlasti. Nosio je oficirsku uniformu albanske vojske sa simbolima albanskog orla, naoružan pištoljem i puškom (kasnije automatom “šmajser”). De facto, njegova milicija je delovala kao deo Muslimanske milicije Sandžaka, formacije koja je sarađivala sa italijanskim i nemačkim okupacionim strukturama radi održavanja reda i borbe protiv zajedničkih neprijatelja. Koničaninova glavna uloga bila je borba protiv četničkih napada i komunističkih partizana, što je po okupacionom planu značilo čuvanje teritorije Sandžaka od pobunjenika u ime sila Osovine.

Istakao se već u novembru 1941. tokom Bitke za Novi Pazar. Kada su jake četničke snage (potpomognute i lokalnim partizanima) napale Novi Pazar 4. novembra 1941, Koničanin je sa svojim tutinskim borcima pritekao u pomoć odbrani grada. Zajedno sa braniocima predvođenim Aćif-efendijom (Hadžiahmetovićem), braćom Dreshaj/Drešević iz Sjenice i pristiglim dobrovoljcima sa Kosova (pod komandom Šabana Poluže), pružili su žestok otpor i uspeli da odbace četnike od Pazara. Koničanin se posebno istakao u kontranapadu na Rašku ubrzo potom – njegovi borci su na prilazu Raški likvidirali preko sto četnika, zadavši težak udarac neprijateljskoj bazi. Ova ofanzivna akcija (novembar 1941.) bila je pokušaj da se kazne i neutrališu četničke uporišta odakle su kretali napadi na Novi Pazar. Istovremeno, događaji su bili praćeni i osvetničkim akcijama – istorijski izvori beleže da su nakon odbrane Pazara neki muslimansko-albanski borci činili odmazde nad lokalnim srpskim civilima, što je ostavilo mrlju na ove događaje (npr. zabeleženo je da su pojedini branioci nosili odsečene glave ubijenih četnika na bajonetima, a da su zarobljeni Srbi zatvarani radi preventive).

Koničanin nije branio samo svoj zavičaj – po potrebi se uključivao i u odbranu drugih delova Sandžaka. Odazvao se pozivu u odbranu Sjenice od partizana 22. decembra 1941. godine. Sa svojom jedinicom iz Tutina stigao je u Sjenicu na poziv Hasana Zvizdića i pomogao da se razbiju partizanske snage koje su pokušale zauzeti grad. U tim borbama njegovi ljudi su zarobili ili pogubili jedan ceo odred sjeničkih partizana. Zahvaljujući uspešnim odbranama Novog Pazara i Sjenice tokom 1941, narod mu je dodelio počasni naziv “Gazija” (pobedonosni borac za veru). U lokalnim očima smatran je i šehidom (mučenikom) jer je neustrašivo stajao u zaštitu svog naroda, rizikujući i žrtvujući život.

Tokom rata, Koničanin je blisko sarađivao sa drugim istaknutim muslimanskim vođama Sandžaka. Održavao je stalne kontakte i koordinisao akcije sa Aćif-efendijom iz Novog Pazara, Hasanom Zvizdićem iz Sjenice, Sulejmanom ef. Pačarizom iz Plava, kao i braćom Džekom i Bikom Drešević iz Biševa. Ovaj savez lokalnih komandanata bio je ključan za preživljavanje muslimanskog stanovništva Sandžaka u ratnim godinama.

Iako su ga primarno zanimali odbrana i opstanak njegovog kraja, Koničanin se neminovno našao i u širem političko-vojnom kontekstu saradnje sa okupatorom. Nakon kapitulacije Italije 1943, područje Sandžaka potpuno su preuzeli Nemci. Veći deo sandžačkih muslimanskih milicija, uključujući Koničaninovu četu, integrisan je 1944. u nemačku formaciju SS Polizei-Selbstschutz Regiment “Sandschak”, koja je bila sastavljena od lokalnih muslimanskih boraca i služila za protivpartizanske operacije i obezbeđenje komunikacija. Koničanin je aktivno učestvovao u nemačkim operacijama obezbeđenja puteva i pruga, a i dalje se povremeno sukobljavao sa partizanima. Istorijski zapisi ga povezuju i sa sprovođenjem represivnih mera okupacionih vlasti – navodi se da je 1942. učestvovao u hapšenju i predaji Jevreja iz Kosovske Mitrovice nemačkim vlastima za deportaciju u logore smrti. Takođe, njegova milicija je, prema jugoslovenskim izvorima, zapalila srpsko selo Šavce kod Novog Pazara u jednoj anti-partizanskoj akciji. Ovi događaji ukazuju da je, pored odbrambene uloge za svoj narod, Koničanin bio umešan i u ratne zločine protiv drugih etničkih grupa pod pokroviteljstvom okupatora.

Krajem rata, partizanske jedinice su postepeno slomile otpor kolaboracionističkih snaga u Sandžaku. Koničanin je odbio ponude partizana da se njegova milicija priključi Narodnooslobodilačkoj vojsci – nije imao poverenja u njihove namere, smatrajući (na osnovu ranijih iskustava) da bi to vodilo odmazdama nad Bošnjacima i gubitku zaštite koju su dotad imali od nemačke prisutnosti. U jesen 1944. započeli su završni okršaji u Sandžaku. U naletu crnogorskih partizanskih brigada iz pravca Berana prema centralnom Sandžaku, došlo je do žestokih borbi na području Pešteri i Tutina. Džemail Koničanin je poginuo krajem 1944. godine, pružajući otpor partizanima u okolini sela Hazane nedaleko od Petnjice (na pola puta između Berana i Sjenice). Njegova pogibija bila je težak udarac za njegove borce – milicija se nakon komandantove smrti raspršila u manjim grupama. Ipak, saborci su uspeli da prenesu njegovo telo u rodno Koniče, gde je uz počasti sahranjen Dženazi su prisustvovali gotovo svi preostali vođe Muslimanske milicije Sandžaka, a poslednji oproštaj predvodili su imami i lideri poput Aćif-efendije Hadžiahmetovića, Hasana Zvizdića i hodže Sulejmana Pačariza.

Džemail Koničanin za bošnjačko stanovništvo Tutina i Sandžaka predstavlja simbol otpora i borbe za opstanak u jednom od najtežih perioda njihove istorije. Kao komandant lokalne milicije koji je među prvima uzeo oružje u odbranu sandžačkih gradova 1941, u narodu je zapamćen kao veliki patriota i zaštitnik svog kraja. Njegovo ime se vezuje za očuvanje fizičkog opstanka muslimanskog stanovništva u Sandžaku tokom Drugog svetskog rata – vremena kada su pretili masovni progoni i pokolji od strane četničkih snaga. Lokalna predanja ističu da je zahvaljujući borcima poput Koničanina i saveznicima iz susednog Kosova, Novi Pazar spašen od uništenja u novembru 1941. godine, čime je praktično spasen i čitav Sandžak od planiranog pokolja. Time je sandžačka muslimanska zajednica izbegla sudbinu mnogih srpskih zajednica u okolini koje su bile na meti osvete – Novi Pazar je opstao kao uporište odbrane sve do dolaska partizana.

U rodnom Tutinu i okolini, Džemail Koničanin je postao gotovo legendarna figura. Opisuju ga kao gaziju koji je hrabro poginuo za svoju veru i narod, i kao šehida koji je dao život braneći ognjišta od napada. Njegova ličnost objedinjuje verski motivisani otpor (bio je pobožan i smatran pravednim čovekom) i nacionalni ponos sandžačkih Bošnjaka. U kolektivnom sećanju bošnjačke zajednice Sandžaka ostao je upamćen kao junak koji je ustao protiv ugnjetavanja i nepravde. Danas se njegovo ime pominje u lokalnim istorijskim prikazima, publikacijama i usmenoj tradiciji kao primer otpora – zajedno sa drugim sandžačkim prvacima tog doba – i simbol je težnje za očuvanjem prava na život i autonomiju u teškim vremenima.

Važno je napomenuti da se značaj Koničanina posmatra pre svega u kontekstu odbrane lokalnog stanovništva. On i njegovi borci su, po rečima savremenika, “podigli oružje jedino sa ciljem da odbrane svoj prag” od napadača. Ideološka ili šira politička agenda bila je u drugom planu; primarni motiv bila je samoodbrana zajednice. U tom smislu, u Tutinu i Sandžaku Koničanin je cenjen pre svega kao branilac naroda, a ne kao agresor. Njegova priča se često navodi kao dokaz da je muslimansko stanovništvo Sandžaka u Drugom svetskom ratu bilo prinuđeno na teške izbore radi golog preživljavanja. Time je Džemail Koničanin postao i ostao simbol otpora, ali istovremeno i simbol tragične sudbine Sandžaka gde su se lokalni akteri borili “pod tuđim zastavama” za sopstveni opstanak.

Opširnije na Sandžak Danas

OSTAVITI ODGOVOR

Molimo unesite komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Share post:

Popularno

More like this
Related