Biševo, selo smješteno dvadesetak kilometara od Rožaja, nekada je bilo moćna opština i središte trgovine i industrije, dok danas broji tek oko 1.800 stanovnika.
Njegova nekadašnja ekonomska moć i bogata kulturna baština polako tonu u zaborav, dok starosjedioci s nostalgijom govore o vremenima kada je Biševo bilo sinonim za prosperitet.
Prije nego što je Rožaje postalo opštinsko središte, Biševo je od 1918. do 1955. godine imalo status opštine, što svjedoči o njegovom značaju u tadašnjoj Jugoslaviji. Selo je 1930. godine dobilo magistralni put, a sedamdesetih godina prošlog vijeka brojalo je čak 9.000 stanovnika. Tada su postojale fabrike koje su zapošljavale na stotine radnika, škole, bioskop, bolnica, kafići, prodavnice. Svakog dana radnici su putovali na posao u Rožaje, ali i u rudnike i drvnu industriju, koja je bila okosnica ekonomskog razvoja. Tekstilna fabrika, kojom je rukovodio direktor Selma, hranila je stotine porodica, a radnici su imali organiziran prijevoz, ishranu i dobre plate. No, s njegovom smrću, preduzeće je ugašeno, a selo je počelo gubiti na značaju.
Danas Biševo svjedoči o vremenu kada su ljudi živjeli od svog rada, kada su sela bila puna života i kada je poljoprivreda bila dodatni, ali siguran izvor prihoda. Većina starijih stanovnika pamti dane kada su u tekstilnoj fabrici radile stotine žena i djevojaka, a selo prosperiralo. Zatvaranje fabrike, urušavanje lokalne ekonomije i nedostatak podrške vlasti doveli su do masovnog iseljavanja. Danas su mnoge kuće u Biševu prazne, dok su njihovi vlasnici otišli u Njemačku, Francusku, Ameriku, trbuhom za kruhom.
Biševo je poznato i po svojim prirodnim ljepotama. Ruište, malo jezero okruženo šumom i netaknutom prirodom, jedno je od mjesta koje bi moglo postati turistička atrakcija. U blizini se nalaze i historijski lokaliteti, poput latinskog groblja, crkvišta Jelene Anželske i ostaci starog karavanskog puta koji je nekada povezivao Ras i Dubrovnik. Međutim, bez infrastrukturnih ulaganja i podrške države i lokalne samouprave, potencijal ovih resursa ostaje neiskorišten.
“Nama su potrebni bolji putevi, struja, ulaganja u turizam i poljoprivredu. Biševo može ponovo da živi, ali vlast mora da pokaže interesovanje za ovaj kraj”, kaže dugogodišnji predsjednik mjesne zajednice Džibo Tahirović.
Danas u Biševu pretežno žive stariji ljudi, dok su mladi prinuđeni tražiti bolji život negdje drugo. Oni koji ostaju bave se stočarstvom, pčelarstvom ili uzgajaju ljekobilje.
“Nekada smo mogli živjeti samo od onoga što proizvedemo. Danas je drugačije, zemlja se ne obrađuje kao prije, nema posla i ljudi su prisiljeni da odlaze”, kaže Nana Hajruša Tahirović, jedna od najstarijih stanovnica sela.
Sa tugom priča i Ismet Tahirović, nekadašnji uzoran poljoprivrednik koji danas jedva održava preostalu zemlju i tri grla stoke.
“Nekada je Biševo bilo grad u malom. Sad je selo duhova. Ljudi su otišli, fabrike su zatvorene, zemlja se ne obrađuje. Ne znam šta će biti sa nama koji smo ostali”, zaključuje on.
Mnogi mještani se nadaju da bi ulaganja u infrastrukturu, poljoprivredu i turizam mogli vratiti život u Biševo. Lokalne vlasti su najavile projekte modernizacije puteva i podršku poljoprivrednicima, ali mještani su skeptični. Dok odlazimo iz Biševa, ostaje utisak da je ovo selo nekada bilo puno života, a sada se suočava s polaganim odumiranjem. Ruište ostaje simbol Biševa – netaknuta ljepota, ali i neiskorišten potencijal.
, a zatim 