Nesrećan je čovjek koji izgubi svoju domovinu. Tako postane bezdomni putnik, onaj kome koliko god mu negdje bilo dobro, nigdje mu nije potaman. E sada zamislite nesreću čovjeka koji za života izgubi dvije domovine. Zamislite taj teret dva kofera sjećanja i uspomena koje nosi sa sobom.
Upravo se to zbilo sa Bošnjacima iz Cezareje (Al Husarije) u Palestini. Kao izbjeglice su došli u to prelijepo mjesto na obali mora, a završili kao prognanici širom Bliskog istoka. Ta bošnjačka oaza u Palestini egzistirala je 64 godine. To znači da su sigurno postojali oni koji su dobro zapamtili izbjegličku muku i lutanje po tadašnjem Osmanskom carstvu, kao što su kasnije i zapamtili izbjegličke logore i patnju zajedno sa stotinama hiljada Palestinaca po arapskom svijetu 1948. godine.
“Znate li da imamo rođake u Palestini?”, znao bi upitati moj stariji daidža Hajrudin tokom naših porodičnih okupljanja.
Obično bi se to desilo i ova priča pokretala kada bi na televiziji gledali i slušali vijesti iz Palestine. Bio je to kraj osamdesetih. Bivša Jugoslavija je čvrsto stajala uz Palestinu, a čovjek sa kufijom (palestinskom maramom) koju nikada nije skidao, Jaser Arafat , bio je junak za kojeg smo gajili simpatije i nadu da će Palestini donijeti slobodu. Tih par minuta bismo bili ganuti sudbinom ovih ljudi, a onda bismo se opet vratili konzumiranju hrane i priči o fudbalu i planovima za ljetovanje.
Iseljavanje u Osmansko carstvo
Tada ni slutili nismo da će i naša porodica kroz samo nekoliko godina biti rasuta od Novog Zelanda, Australije, Amerike, Argentine…
Uronjeni u konformizam i konzumerizam osamdesetih, niko od porodice nije bio posebno zainteresovan za priču mog daidže, koji je ipak pažljivo čuvao par članaka iz jugoslovenske periodike koji je čuvao sjećanje na našu daleku rodbinu na drugom kontinentu.
A priča počinje 1878. godine.
Nikšić je te godine pripao Crnoj Gori. Većina muslimana iz Nikšića će napustiti grad. Među njima i moj pradjed po majci Bilal Hadžajlić sa još trojicom braće i nastaniti se u selu Krokočevu u blizini Bijelog Polja. Nekada brojno bratstvo Hadžajlića iz Nikšića raseliće se na razne strane. Neki će otići put Hercegovine, neki ka Sjenici i Pazaru. Jedan dio će brodom kasnije svoje mjesto pod suncem pronaći u naselju Borak u blizini Drača u Albaniji.
Jedan dio će pak odabrati da se 1884. godine zajedno sa određenim brojem porodica iz Mostara, Stoca i ostalih gradova u Hercegovini iseli u Osmansko carstvo. Nakon podužeg lutanja još uvijek velikom Osmanskom državom odlučili su da se nastane u mjestu Cezareja (Al Husarija) u blizini Haife.
Ubrzo su Bošnjaci postali većina u ovom selu. Još važnije, doseljenici su zahvaljući svojoj preduzimljivosti i marljivosti brzo postali imućniji dio stanovništva ne samo Cezareje. Selo je ubrzo kultivisano i uređeno, a mještani su podigli kamenu džamiju (istu onakvu kakve su se gradile u krajevima koje su ostavili). Uzgajali su masline i narandže i uživali u hladu istih, čuvali uspomenu na ostavljenu domovinu, ali izgrađivali i novu, vjerujući da je to konačno zemaljsko odredište njih i njihovih potomaka.
Ova idila bit će prekinuta u ratu 1948. godine. Bošnjaci iz Cezareje su postali samo jedna iz niza strašnih priča “Nakbe”, katastrofe u kojoj su stotine hiljada ljudi morale napustiti Palestinu. Tako su Bošnjaci postali dio najveće savremene izbjegličke drame koja traje i danas. U početku su, naravno, vjerovali da je ovo samo privremeno i da će se brzo vratiti nazad.
Ali je izbjeglištvo opet postala njihova sudbina.
Liban, Sirija, Jordan, Tunis, Egipat, zemlje Zaljeva, postale su odredište za život muhadžira iz Cezareje i njihovih potomaka. Kako bi sačuvali sjećanje na domovinu svojih predaka preživjeli su uzeli prezime Busnjak (Bošnjak). Najviše ljudi sa ovim prezimenom danas živi u Jordanu, u glavnom gradu te zemlje Ammanu.
‘Od Rimljana do Bošnjaka’
Neki od njih su ostvarili značajan uspjeh u svim sferama života, od kulture do politike. Među njima je svakako najpoznatija senatorka Nadia Bushnaq, kao i poznata fotografkinja Laura Boushnak.
Što se tiče same Cezareje (Al Husarije) u njoj je i danas sačuvana džamija sa haremom, kao svjedok prisustva Bošnjaka u ovom mjestu. Cezareja je danas izuzetno posjećeno turističko mjesto.
S obzirom na kontinuitet naseljenosti na jednoj od tabli na putu za ovo mjesto stoji “Od Rimljana do Bošnjaka”.
Surfajući po širokim prostranstvima Facebooka, a interesujući se za ovu temu, pronašao sam nekoliko osoba sa prezimenom Bousnak. Oni sa kojima sam se mogao sporazumjeti ispričali su mi istu priču koja se generacijama priča i u porodici moje majke. Najstariji među njima pamtili su one koji su još uvijek pričali bosanskim jezikom.
Vremenom, jezik se izgubio. Ostalo je samo prezime i sjećanja na dvije izgubljene domovine.
Što se pak tiče sjećanja na njih u krajevima iz kojih su otišli, sve se svelo na samo par novinskih članaka i na sve maglovitija sjećanja pojedinaca, koja kako vrijeme protiče sve više liče na san, a ne na javu.
Istina koja se dokumentuje vremenom postaje upravo to, magla od sjećanja, koju će već sljedeće generacije potpuno zaboraviti.
Još uvijek su živi oni koji su zapamtili Cezareju prije Nakbe. Također su bili dovoljno stari da zapamte i priče onih tada najstarijih o ostavljenoj domovini u Evropi.
Bilo bi lijepo i važno sakupiti makar sjećanja ovih ljudi o izgubljenoj domovini.
Pardon, o izgubljenim domovinama.
Autor: Edin Smailović
IZVOR: AL JAZEERA
