Bosna i Hercegovina (BiH) dobila je bazu podataka o pravosnažnim presudama za ratne zločine pred međunarodnim i domaćim sudovima.

Dostupna je na web stranici www.warcrimesdatabase.net i sadrži informacije o 650 predmeta i više od 900 osuđenih za zločine u ratu u BiH od 1992. do 199. godine.

Baza podataka za sada obuhvaća presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i bosanskohercegovačkih sudova, a cilj je da, u drugoj fazi, bude proširena i sa presudama iz drugih zemalja.

Autori ove baze podataka su Goran Šimić, dekan i profesor Pravnog fakulteta Univerziteta „Vitez“, te Keiichi Kubo, profesor na Fakultetu političkih znanosti i ekonomije na Univerzitetu „Waseda“ u Tokiju.

Šimić u intervjuu za Radio Slobodna Evropa (RSE) kaže da baza sadrži vjerodostojne podatke o suđenjima koja su provedena za ratne zločine u BiH, te da je osobito važna u ambijentu revizionizma i negiranja ratnih zločina.

„Činjenice su utvrđene, a ova baza podataka ih prezentira. Nažalost, revizionizam i negiranje zločinaca ne dolazi samo s jedne, nego sa sve tri strane i svih koji su učestvovali u ratu. Mislim da građani zaslužuju i trebaju da znaju ko su bili ratni zločinci i njihove žrtve“, kaže Šimić.

Informacije o 650 predmeta i 913 osuđenih

RSE: Prva baza podataka o suđenjima za ratne zločine donosi informacije o 650 predmeta i 913 osuđenih za ratne zločine u BiH. Kome je ona namijenjena i kakve infomacije sadržava?

Šimić: Baza sadrži vjerodostojne podatke o suđenjima koja su provedena za ratne zločine u BiH. Svaki građanin može potpuno besplatno i bez ograničenja doći na stranicu i pregledati svaku presudu, čak je i „skinuti“ i vidjeti da ona zaista postoji i da nije nikakva konstrukcija nas kao autora. Namijenjena je i istraživačima svih kategorija koji imaju interes da istražuju predmete ratnih zločina, a ne mogu da nađu presude kao glavni izvor istraživanja.

Zamislite da ste student magistarskog studija negdje u Americi i želite istražiti žene koje su počinile ratne zločine u BiH. Bez ovoga, to bi bilo praktično nemoguće. S ovim, samo upišete „female“ i dobijete njih 11.

Niko do sada nije predstavio ove podatke na ovakav način. Potpuno objektivno i slobodno, te u kompletu. Ogromna prednost je i pretraživost baze. Možete pretraživati tako što ćete recimo upisati „genocid“ i dobijete sve presude. Možete pretraživati po svakom pojmu koji se nalazi u tih 30 hiljada podataka.

RSE: Na koji način ovakva baza podataka može pomoći BiH u procesu prihvaćanja činjenica o dešavanjima i zločinima u BiH u ratu od 1992. do 1995.?

Šimić: Baza ne doprinosi utvrđivanju činjenica, jer su one već utvrđene. Baza samo prezentira te činjenice.

Nažalost, u BiH revizionizam i negiranje zločina ne dolazi samo kako se popularno prikazuje samo sa jedne strane, nego sa sve tri strane i svih onih koji su učestvovali u ratu.

Nažalost, u BiH revizionizam i negiranje zločina ne dolazi samo kako se popularno prikazuje samo sa jedne strane, nego sa sve tri strane i svih onih koji su učestvovali u ratu

U suštini, presude za ratne zločine ne idu nikome u korist, jer su bjelodano pokazale da su sve strane u sukobu počinile ratne zločine. Ne u istom omjeru, ali svejedno jesu.

Tako da, ono što građani dobijaju od političara medija i drugih servisa su selektivno izabrane informacije koje im se prikazuju kako bi im se pokazao jednostran pristup.

Ova baza se bavi samo činjenicama. To je po meni strahoviti važan iskorak u BiH u kojoj mediji, političari, akademska zajednica i ko sve ne nesmiljeno trudi da lažima i zamagljivanjem ili selektivnim plasiranjem informacija, drže građane u neznanju o tome što se zaista dogodilo. Mislim da građani, ako ništa drugo, zaslužuju i trebaju da znaju ko su bili ratni zločinci i njihove žrtve, gdje su i pod kojim okolnostima počinjeni zločini.

Kako do tranzicijske pravde

RSE: Gotovo tri decenije nakon rata, u BiH, ali i zemljama regije, prisutno je negiranje ratnih zločina i genocida koji je utvrđen međunarodnim presudama. Zločincima se podižu spomenici, iscrtavaju murali, dodjeljuju nazivi institucija, a vladajući establišmenti ih tretiraju kao nacionalne heroje. Kako u takvom ambijentu doći do istinskog pomirenja i vraćanja povjerenja?

Šimić: Samo bolnom istinom. Uvijek kažem da cijela tranzicijska pravda može stati u jednu rečenicu.

U Njemačkoj ne postoji ulica Adofla Hitlera, niti bolnica Josepha Mengela ili ne znam koga. Dakle, nije ovdje problem presuda i sudova. Ovdje je problem što BiH kao društvo nije pronašla način da to što je utvrđeno inkorporira u vlastiti život.

Mi se još uvijek, trideset godina kasnije, pokušavamo izboriti sa time da dokažemo jedni drugima kako ste vi bili genocidan narod, a kako smo mi bili žrtve vaših zločina, što presude bjelodano ne pokazuju.

Evo jedan primjer. Neki dan član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda „mrtav hladan“ kaže kako je svaki Srbin koji je ušao u Sud BiH bio osuđen za genocid. Ako pogledate našu bazu, vidjet ćete da je od 26 osoba kojima je suđeno za genocid pred Sudom BiH čak 12 oslobođeno odgovornosti. Sa dvije trećine svog života garantiram da nema više od jedan posto stanovnika Republike Srpske (RS) koji znaju taj podatak. Zašto? Zato što im se taj podatak nikada nije servirao kao takav.

RSE: Koliko izjave političara, poput ove koju ste spomenuli, utječu i na percepciju građana i njihov negativan odnos prema presudama za ratne zločine?

Mislim da je problem u BiH to što se utvrđene činjenice o ratnim zločinima ne plasiraju u javni prostor, jer oni koji ih plasiraju ne žele na takav način da utječu na kreiranje javnog mnijenja.  

Šimić: Apsolutno, zato što su oni, zajedno s medijima, glavni keatori javnog mnijenja. Jedan posječni građanin iz Prnjavora, koji je čuo to na televiziji, neće reći idem sad na web stranicu Suda BiH da vidim da li je istina to što govori moj kvazipolitički predstavnik, nego kaže vidiš to je predsjednik države. Ako on kaže da je tako, siguno je tako.

To je samo jedan od primjera ima ih milion koji dolaze sa svih strana. Mislim da je problem u BiH to što se utvrđene činjenice o ratnim zločinima ne plasiraju u javni prostor, jer oni koji ih plasiraju ne žele na takav način da utječu na kreiranje javnog mnijenja.

RSE: Vlasti u entitetu Republika Srpska proglasile su ništavnim izmjene Krivičnog zakona, kojima je zabranjeno negiranje genocida, a koje je nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko. Može li se u postojećim političkim odnosima uopće, govoriti o postizanju tranzicijske pravde? Jesu li narodi u BiH u takvom ambijentu uopće dobili šansu za pomirenje?

Šimić: Ja mislim da narodi u BiH nikada nisu ni dobili šansu za pomirenje, jer njihovi politički predstavnici to možda i ne žele. Sadašnje društveno-političke strukture radije održavaju konflikt unutar naroda, kako bi etno mobilizirali one koje nominalno politički predstavljaju. Kad bismo se mi pomirili i prevazišli ratne zločine, političari u ovoj zemlji bi postali beznačajni, a nisam siguran da to oni žele.

Ta odluka je prije svega potpuno beznačajna. Značajna u nekom društveno-političkom smislu. U pravnom smislu je beznačajna, jer Narodna skupština Republike Srpske nema pravne nadležnosti da poništava odluke visokog predstavnika, kao ni zakone donesene na nivou BiH.

Ali, ono što zabrinjava u cijeloj priči je što imamo društvenu klimu u kojoj se samo društvo bori da mu istina ne bude pokazana.

Nažalost, građani ove zemlje nisu spremni niti to žarko žele da saznaju zaista šta se dogodilo, da pognu glavu ispričaju se jedni drugima za zla koja su nanijeli jedni drugima i tako iskreno krenu u bolju budućnost.

Umjesto toga svi biramo da živimo u lažima, a 26 godina poslije rata, dok šalju neke helikopterčiće da na Marsu prikupljaju kamenčiće, nama dolaze i dan danas zvaničnici iz Brisela i kažu: „Ne morate se brinuti, neće biti rata u vašoj zemlji“.

Čim mi neko dođe i kaže ne morate se brinuti, ja se odmah zabrinem. Mi se brinemo da li će biti ili ne dok bi zapravo trebali živjeti svoje živote i prošlo nam je 26 godina života u tome da li će ili neće biti rata.

(Slobodna Evropa)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here