Suada i Fikret Hodžić bili su osnivači bodybuilding sporta u Bosni i Hercegovini i nekadašnjoj Jugoslaviji. Fikret je bio jedan od najuspješnijih takmičara na svijetu, a ubijen je u ljeto 1992 godine. Kada se saznalo za njegovu smrt, porodici je telegram sućuti uputio Arnold Schwarzenegger.
AMILA MEMIĆ
Suada i Fikret Hodžić među najpoznatijim su Prijedorčanima u historiji tog bosanskohercegovačkog grada. Fikret je bio čuveni bodybuilder bivše Jugoslavije, a rodom je iz Kozarca, tačnije, tamošnjeg naselja Trnopolje. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada se aktivno bavio bodybuildingom, petnaest godina držao je titulu prvaka Jugoslavije (1976–1991), bio je prvak Mediterana, vicešampion Evrope i osvajač bronzane medalje na Svjetskom prvenstvu. Ubijen je u ljeto 1992. godine, kao i hiljade drugih Prijedorčana, Bošnjaka i Hrvata. Kada se saznalo za njegovu smrt, svijet sporta kojim se bavio bio je potresen i u šoku. Ostat će upamćeno da je porodici telegram sućuti uputio Arnold Schwarzenegger.
ČELIČNA VOLJA
Fikret se počeo baviti bodybuildingom 1973. godine. Kako priča njegova supruga Suada, za taj se sport počeo zanimati mnogo ranije. Naime, listajući sportski časopis Tempo, Fikret je naišao na fotografije slavnog Petra Čelika i tada se u njemu, 15-godišnjem mladiću, rodila želja da se i on oproba u bodybuildingu. Budući da je bio jako sitne građe, težak je put bio pred njim, ali, uz jaku volju i mnogo truda, sve se može, a to je, na koncu, Fikret i dokazao. Odlučio je da sam napravi male tegove od betona, a velike je tegove pravio od točkova s vagona koje je stavljao na šipku. Kasnije je u nekom časopisu vidio kako se pravi klupa, te je i nju napravio i krenuo s treningom.
Malo ljudi zna da se i Fikretova supruga Suada bavila i još uvijek bavi bodybuildingom. To je uvijek, priča nam, bilo za njenu dušu, rekreativno, ali njena ljubav prema tom sportu je velika. Suada je, inače, državni sudija ovoga sporta. “U osnovnoj školi sam se bavila atletikom, a u srednjoj školi gimnastikom. Uvijek sam bila aktivna u sportu, to je bilo nešto što sam voljela. Nijedno takmičenje bodybuildinga u Bosni i Hercegovini dosad nije održano bez mene”, priča nam Suada Hodžić.
Priča nam da su se Fikret i ona upoznali slučajno, zahvaljujući pečenom kestenju. Priča i kako je Fikret bio divna osoba, neko koga majka samo jedanput rađa. “On nije znao biti ljut, nije znao povisiti ton i nije znao da mrzi. Nikad nikome nije rekao ni ‘neću’, ni ‘ne mogu’, ni ‘ne dam’. Ako nije mogao pomoći, sklonio bi se. Bio je jako blage naravi”, kaže nam Suada.
Fikretova narav jeste bila blaga, ali njegova odlučnost i stav bili su čelični. Odricanja na koja je on bio spreman, zarad sporta kojim se bavio, bila su ogromna. Bio je veoma disciplinovan i uporan, nikada nije propuštao treninge ili kršio plan svoje ishrane. Nije imao trenera, čitao je, izučavao, te samom sebi pravio planove ishrane i treninga.
“Fikret je imao posebnu ishranu, pogotovo kada se spremao za takmičenje. Njegova hrana se odvojeno spremala i bila je na jednom velikom tanjiru, sada to zovu pizza tanjir. Mi smo tada imali radnike, pa smo tim radnicima spremali normalnu, uobičajenu hranu; krompirušu, kvrgušu, kolače i tako dalje. Mi sjednemo da jedemo, on mora ono svoje, i to pod nadzorom, morala sam ga paziti. Gladan on, a i onoliko koliko nije gladan, oči jesu, željan bio. I tako sam jedne prilike iznijela kolač s jabukama radnicima. Ustala sam da dohvatim kašiku, kad sam se okrenula – imala sam šta i vidjeti. Puna su mu usta bila, ukrao je kolač i strpao u usta i samo drmao glavom da on to nije uradio. Meni se već smračilo pred očima, uzela sam kašiku i bacila. Djeca i ja gladujemo kada nema radnika da bi on mogao jesti i on meni ukrade kolač. Kad je vidio da sam ljuta, ustao je i pljunuo u kantu ono što je imao u ustima, nije htio progutati. Jer da jeste, propalo bi mu pet dana dijete zbog tog jednog kolača”, kroz smijeh se prisjeća Suada.
SMRT SINA
Suada je bila Fikretova najveća podrška, bez sumnje. On bi stalno govorio kako je sve postigao zahvaljujući njoj, te da svoj uspjeh pripisuje svojoj supruzi. Njih dvoje je sport vezivao, dodatno zbližavao. Sve što su radili, radili su skupa. Upravo je u tome bio ključ njihove ljubavi i Fikretovih pobjeda. “Sve smo radili zajedno. Djecu spremimo u školu, a dok djeca nisu pošla, mi smo već okopali baštu i istrčali krug od tri kilometra. To nam je bila rutina. Ali mi smo bili spremni na sve, navikli smo. Nekada smo htjeli i odustati. Dođemo do takmičenja, imamo sredstva da se pripremimo, ali nemamo novca za odlazak”, priča Suada.
Jedne prilike, pripremajući se za Svjetsko prvenstvo u Kairu, Fikret nije apsolutno ništa jeo nekoliko dana. Morao je izgubiti dosta kilograma da bi se mogao prijaviti u lahkoj kategoriji. Bio je spreman na sve, pa čak do te mjere da gubi pet kilograma sedmično. Trenirao je u zimskom periodu svaki dan dva do tri sata, a u ljetnom periodu čak i do pet sati. Zbog toga je naslov jedne novinske priče o njemu glasio: Fikretovih hiljadu tona dnevno.
Suada i Fikret imali su sina Đemala, koji je krenuo očevim stopama. Suada je sigurna da bi rahmetli Đemal nadmašio rezultate svoga “taje”. On je samo za godinu dana treniranja uznapredovao više negoli je Fikret za tri godine. Genetski je već imao bolje predispozicije, a Suada nam kaže kako je bio čak i uporniji od Fikreta, te je radio uz njen sistem.
Rahmetli Đemal se 1997. godine prvi put takmičio, nakon samo tri mjeseca priprema, i osvojio treće mjesto, dok je već sljedeće godine osvojio titulu prvaka Bosne i Hercegovine. Đemal je svoju prvu nagradu osvojio s 18 godina, dok je Fikretu to uspjelo kada je imao 24 godine. Đemal Hodžić je 2000. godine, u dobi od svega dvadeset godina, ubijen od lokalnog kriminalca u Sanskom Mostu.
“Nije bilo potrebe da na njega prenosimo ljubav, on je sam odlučio da se želi baviti bodybuildingom. Takvim načinom treninga i takvom ishranom, da ga je Allah dragi poživio, sada bi sigurno bio u svjetskom rangu. Đemal je bio ponosan na svog taju, želio je da radi ono što je i on. Kada je pobijedio i kada sam ga gledala na bini, suze se nisu mogle sakriti. Kćerku tek sada stiže sva tuga i bol za ocem i bratom”, sa suzama u očima nam priča Suada.
PRVI KLUB
Prvi bodybuilding klub u Bosni i Hercegovini jeste bio klub koji su osnovali Suada i Fikret. Oformili su ga davne 1975. godine u Trnopolju. Nakon što su Suada i Fikret odselili u Kozarac, iznajmili su jedan manji stambeni objekt koji je bio podijeljen na dvije prostorije; jedna je bila za klub u Kozarcu, a druga prostorija za njih dvoje i djecu. Klubovi su ostvarili sjajne rezultate, imali su prvake države u ženskoj i muškoj konkurenciji. Njihov klub je bio najbolji u Bosni i Hercegovini, a zbog Fikretovih uspjeha, bili su umnogome poznati širom Jugoslavije.
“Godine 1975. smo se vjenčali, u augustu. Nedugo kasnije, Fikretu je stigao upitnik u kojem su pitali da li je moguće da se osnuje jedan klub u Bosni i Hercegovini, kako bi se mogao osnovati Savez Jugoslavije. Bio je jedan u Hrvatskoj, dva ili tri u Srbiji i falila im je još jedna država. Mi smo to prihvatili, napravili smo nešto spravica kod svekra u kovačnici (Fikretov otac je bio kovač po struci), nešto smo kupili i te godine smo u desetom mjesecu otvorili klub. Već 1976. godine je osvojena prva titula. Prva godišnjica braka i prva titula”, sjeća se Suada.
Suada kaže kako je ona bila najponosnija supruga na svijetu. Bodrila je Fikreta u svakom momentu, te nikada nije osjećala ljubomoru zbog njegove slave i zbog toga što je plijenio pažnju žena.
“Najinteresantnije je bilo kada odemo na plažu. Ja nisam mogla doći do njega, sve djevojke i žene bi se oko njega okupile, gledale ga, htjele da se fotografišu. Meni to nikad nije smetalo, ja sam bila ponosna. On bi meni samo mahnuo rukom da dođem, onda bi me zagrlio pred njima svima i rekao da sam ja njegova draga, njegova ljubav, supruga”, priča Suada.
Fikret Hodžić ubijen je devetog jula 1992. godine stotinjak metara od svoje kuće, iza Suadinih leđa. Fikretovi ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici 2009. godine, a sahranjen je 20. jula 2009. godine, sedamnaest godina nakon njegovog ubistva.
“Desilo se iza mojih leđa. Ja nisam bila odmakla ni dvadeset koraka. Nas su natjerali da idemo naprijed. Rafal ga je presjekao s lijeve strane. To je bilo u četvrtak u podne, ja sam uspjela izići iz logora u subotu ujutro. U petak mi nisu dali, rekavši da je gore čišćenje i da me ne smiju pustiti, a bila je pljačka. U subotu ujutro sam se uspjela izvući, rekla sam dežurnom zašto idem, poznavali smo se. Ispričala sam mu da sam čula rafal iza leđa, a kad sam se okrenula, momak mi se u brk smijao. Pustio me. Ja sam došla i ugledala da stoji momak pred djeverovom kućom s puškom na ramenu. Ako krenem nazad, pucat će u mene ili će zvati patrolu da me dočekaju”, sjeća se Suada i nastavlja: “Odoh ja, pa kako bude. Rekoh mu: ‘Ja sam pošla kući da uzmem djeci jesti, nemaju ništa’, kaže on meni: ‘Hajde idi’, ja sam pokraj njega prošla i nisam smjela pogledati u drugu stranu.
U kući je sve bilo pokupljeno, sećija pocijepana. Jednu medalju sam našla na podu, ispala im. Pogledala sam kroz prozor, taj vojnik što me dočekao nije više bio tu. Čini mi se da sam u tri koraka sletjela niz stepenice, došla do Fikretovog tijela. Kako je ubijen, tako je i ležao. Ja se i dan-danas pitam odakle meni ta snaga, on je 75 kilograma imao, ali ja sam njega uzela u naramak i podigla. Polako sam se okrenula, u tom sam vidjela jetrvu kako ide sa svojom djecom. S druge strane je zavukla ruke ispod Fikretovog tijela i skupa smo ga prenijele do mosta, gdje sam ja prethodno dvije deke prostrla. Samo sam htjela ostaviti njega tu, njima kao dokaz da znam istinu, i da mi oni ne bi mogli kazati da je nestala osoba. Danas se pričaju neke priče, ali ništa to nije istina već samo ovo što govorim. Dvojica vojnika su išli dojaviti da sam ja sama u kući, kako bi me silovali i ubili. Ja sam pobjegla u kukuruze, tu sam čula Srbe kako viču, kikoču se i govore da će uživati balijku. Htjeli su nas sve pobiti, ko god je bio u srodstvu s Fikretom, ali hvala Bogu, odmah sutradan je bila deportacija iz logora. Drukčije ne bismo preživjeli”, teško se prisjeća Suada.
Jedanaestog jula 2021. godine svečano je otvorena spomen-soba posvećena Fikretu Hodžiću, koju su izgradili i otvorili građani Kozarca. Sve što se u njoj nalazi; od fotografija pa do sprava za vježbanje donosili su dobri ljudi koji su uspjeli sačuvati Fikretove stvari. Pored silnih medalja, u ovoj sobi se nalazi i pismo saučešća porodici Hodžić od Arnolda Schwarzeneggera, kojeg je Fikret upoznao u Kairu. Kozarac je ponosan na Fikreta i na sve ono što je on postigao, te s razlogom danas nosi ime legende tog malog mjesta, a velikih ljudi.
Izvor STAV
