Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Jedna od najvećih opasnosti koja se nadvila nad muslimane danas jeste ideja čekanja i iščekivanja, bilo da se radi o iščekivanju poslaničkih nagovještaja određenih događaja ili čekanju čuda, ili spasa i izbavljenja iz postojećeg teškog stanja i kriza, ili pak ispunjenju namjera i težnji.
Ummetu čiji su temeljni vjerski i životni postulati: ”Uči u ime Gospodara svoga”, i ”Ustani i opominji”, i ”Požurite oprostu Gospodara svoga”, i ”Bježite Allahu”, ne dolikuje ništa drugo osim rada, ozbiljnosti, marljivosti i odricanja. Svaki govor koji obeshrabruje akciju i koči promjene na bolje je svojevrsna izdaja emaneta i obmana islamskog ummeta.
Iskreni vjernik ne čeka da se desi čudo, već je on taj koji, uz Allahovu pomoć, čini čuda. A da bi to, uistinu, mogao činiti, mora ispuniti dva uvjeta. Prvi je iskreno vjerovanje i istinsko pouzdanje u Allaha, a drugi je iskrena bratska, imanska veza, saosjećanje sa drugim muslimanima i džematsko, a ne pojedinačno, djelovanje.
Jedna od stvari koja bi muslimana trebala najviše da motivira i podstiče na odlučnost, ozbiljnost, rad i odricanje, jeste upravo sagledavanje teškog stanja muslimana, saosjećanje sa njihovim tragedijama i svjesnost njihove stvarnosti. Jer kako musliman može živjeti samo sa svojim brigama – kakve god one bile – a ne osjećati brige i probleme svoje braće muslimana?
Zar Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije rekao: ”Vjernici su poput jednog tijela, ako jedan organ oboli, cijelo tijelo osjeća groznicu i nesanicu.” (Muslim)
Navodeći primjere iskrenog islamskog bratstva i brige vjernika jednih za druge, islamski učenjaci spominju i primjer Ibrahima, alejhi selam, koji je, kada su mu meleki došli sa viješću da će naselje (Sodoma i Gomora), čiji su stanovnici bili ogrezli u nastranosti i grijehu homoseksualizma, biti uništeno, Ibrahim, alejhi selam, zabrinuto im je rekao: ”Ali, u njemu je Lut!” (El-Ankebut, 31.)
Ovo je dokaz da iskreni vjernik strahuje za svoga brata po vjeri i saputnika na putu pozivanja u Allahovu vjeru, makar bio u drugoj državi. Iako su mu meleki prije toga saopćili radosnu vijest da će mu se roditi sin Ishak, čim je čuo ono zbog čega se uplašio za svog brata po vjeri i Allahovog poslanika i daiju koji je imao isti zadatak kao i Ibrahim, alejhi selam, zaboravio je na radosnu vijest koju su mu saopćili meleki, a toliko je čeznuo da dobije dijete sa svojom suprugom Sarom.
Štaviše, briga za Luta, alejhi selam, koja je ispunila Ibrahimovo, alejhi selam, srce, spriječila ga je da se u tom trenutku sjeti da su meleki bezgriješne Allahove vojske koji nikada nisu, niti će ikome učiniti zulum i nepravdu. Kako je samo divna islamska veza, i kako je samo čisto i prostrano srce iskrenog muslimana i muslimanke, koje tuguje zbog tuge drugih muslimana i muslimanki, i koje se iskreno raduje njihovoj radosti i uspjesima.
I Ibrahimovo, alejhi selam, srce nije se smirilo dok mu meleki nisu rekli: ”Mi ćemo njega (Luta, a.s.) i porodicu njegovu sigurno spasiti.” (El-Ankebut, 32.)
Citirani ajet podsjeća nas i na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je postio Dan Ašure, radujući se spasu Musaa alejhi selam, koji mu je prethodio stotinama godina, ali isto tako i čeznući za vjernicima i svojim sljedbenicima koji još nisu ni rođeni, govoreći: “Jedva čekam da se sretnem sa svojom voljenom braćom!”
I sve dok naša veza sa Allahom ne bude iskrena i jaka, i dok se ne budemo voljeli u ime Allaha, i brinuli se o svakom ”Lutu”, ”Ibrahimu”, ”Muhamedu”, ”Ismetu”, ”Abdullahu”, ”Mustafi”, ”Hasanu”, kao o samima sebi, naše stanje se neće popraviti, i uzalud ćemo čekati da nam se desi čudo i da preko noći izađemo iz postojećih kriza.
