U vremenu kada se od vjerskih autoriteta očekuje mudrost, odmjerenost i odgovornost u govoru, postaje alarmantno kada se upravo oni pretvaraju u predmet poruge – ne zbog zavjere ili spletki, već vlastitim riječima i postupcima.
U viralnom videu koji kruži društvenim mrežama, jedan muftija, čije je ime ovdje manje važno od poruke koju šalje, ismijava neke od najvećih autoriteta islamske misli: imama Ebu Hanifu, Ahmeda ibn Hanbela, Ibn Tejmijju… sve to pred kamerama, uz posprdne izraze i olako izgovorene riječi.
Reakcije muslimanskog svijeta nisu izostale. Za nekoliko sati postao je predmet zgražavanja, mimova i javne osude. Ali važnije od pukog “virala” jeste pitanje: kako je moguće da neko ko bi trebao biti bastion znanja, poštovanja i duhovne zrelosti, pokaže ovakav stepen neodgovornosti?
Nije ovdje riječ o običnom “lapsusu”, kako bi se možda pokušalo opravdati. Ovo je znak dubljeg problema – ignorisanja granica respekta prema utemeljivačima pravnih i teoloških škola koje su vjekovima čuvale vjeru u najtežim okolnostima. Sprdnja s imenima poput Ebu Hanife ne vrijeđa samo učenjake prošlosti – ona vrijeđa samu osnovu tradicije koju dotični muftija navodno predstavlja.
Ostaje pitanje: ako su kamere dovoljan povod za ismijavanje temelja vjere, šta li se dešava kada su kamere ugašene? I jesmo li mi kao zajednica već toliko oguglali da se i ovakvi istupi relativizuju?
Allahova pravda je, kako se često kaže, brza i precizna. Javna sramota nekada je samo ogledalo onoga što se u prsima godinama skuplja. A dok se veliki učenjaci Ummeta i danas spominju s poštovanjem, oni koji ih ismijavaju – ostaju upamćeni samo po svojoj sramoti.
