Donošenjem Zakona i Ustava Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije 1930. godine ukinuta je vjersko – prosvjetna i vakufska autonomija IVZ u Bosni i Hercegovini, a rad najviših organa stavljen je pod kontrolu Ministarstva pravde Kraljevine Jugoslavije.
Zakonom i Ustavom nije bio regulisan rad nekih vjerskih ustanova, u prvom redu tekija i tarikata. Kako bi se regulisao rad ovih ustanova i stavio pod kontrolu IVZ u julu 1931. godine reisul ulema Ibrahim e. Maglajlić organizuje zajedničku sjednicu obaju Ulema medžlisa, onog u Sarajevu i Skoplju, na kojoj je određeno da Ulema medžlisi, svaki na svom području, urade Uredbu o tekijama i šejhovima, kako bi se ove ustanove stavile pod nadzor Ulema medžlisa.
Jedan od razloga zbog čega je žurilo rješenju ovog pitanja je zabrana rada tekija i tarikata u Turskoj 1925. godine, ali i što su brojni bošnjački alimi negativno govorili o tarikatima, tekijama i dervišima, koji su vjerovatno ponajviše doprinjeli da se u godinama nakon Drugog svjetskog rata povede žestoka kampanja za ukidanje ovih institucija, što je i rezultiralo 1952. godine.
Vrlo negativno o šejhovima i dervišima pisao je u “Hikjmetu” neki Smail Bradarić, koji šejhove naziva besposličarima: “(…) koji ništa ne rade, nego stalno u tekiji borave i naizgled ‘kada im ko dođe’ i ibadet čine… kada im dotuži sjediti, skoči i uhvati se u kolo te stanu igrati, svirati i sa ovim zajedno ibadet činiti”. Sve češće je i srpska štampa pisala protiv tekija i derviša. U tome je prednjačilo beogradsko “Vreme” i “Narodna odbrana” koji su prenijeli niz izmišljenih priča o dervišima, posebno Bektašijama i njihovim “bludnim i razvratnim ritualima”.
Kako bi se ovome stalo u kraj izvjesni Ibni Adem poziva Ulema medžlis u Sarajevu da donese potrebnu Uredbu o tekijama čime bi se ova važna oblast pravilno regulisala i zaštitila. To se ipak nije desilo, a obzirom da IVZ nikada nije objavila demant gnusnih navoda koje je pisala srpska štampa, počelo se sumnjati kako određene ličnosti u vrhu IVZ prešutno odobravaju takvo djelovanje srpske štampe. Sumnju u to izazvala je Uredba o tekijama i tarikatima koju je 25. aprila 1934. godine donio Ulema medžlis Skoplju ponudivši je Ulema medžlisu u Sarajevu, da jednostavno prepiše njihovu Uredbu i registruje je. Na ovu ponudu nikad nije odgovoreno niti je slična Uredba donesena.
Premda su tekije uvrštene u Ustav IVZ za Kraljevinu Jugoslaviju iz 1936. godine nepostojanje Uredbe o tekijama i tarikatima u BiH vodila je daljnjem pogoršanju njihovog statusa. Otvoren je prostor promovisanju ehli sunetske škole neprihvatljivih tarikata uslijed čega se nanosila šteta tradicionalnim bosanskim tarikatima. Naime, Naibski odbor Ulema medžlisa u Sarajevu na sastanku održanom 7. januara 1937. godine raspravljao je o sve učestalijoj pojavi šijjskog učenja među dervišima u BiH i uvođenja novotarija u učenju. Zbog toga je traženo od šejhova da se u njihovim tekijama ne smiju obavljati nikakve radnje po drugom tarikatu, osim po propisanom za njihovu tekiju.
Ovim se nije ništa postiglo nego se i dalje nastavio negativan trend u bosanskohercegovačkoj štampi blaćenja tarikata, tekija i derviša. Također vjerska lica su kroz mnogobrojne vazove govorila o štetnosti ovih institucija po IVZ. Tako tadašnji predsjednik Ulema medžlisa Mehmed Ali ef.Ćerimović, o tekijama i dervišima 1939. godine navodi: “Neka uvakufljenja iz današnjih vremena, prolaskom vijekova, prestala su služiti određenoj svrsi, kao n. pr. neke tekije i slično. One više ne služe ni za dinske ni za dunjalučke svrhe. Izgleda da su tekije posljednjih stoljeća postale neko sastajalište i utočište ljenčina i besposlenjaka, te u njima jedu, piju i vrijeme u besposlici trate. Bez svake sumnje najviši je grijeh potpomagati i u njima podržavati ovakve besposlenjake, iz vakufskih sretstava. Jet to nije bio cilj vakifa niti to odgovara šerijatskih propisima”.
Također, u glasilu “El Hidaji” Mustafa Busuladžić u tekstu “Zrake islamskog svjetla” navodi kako su tekije novotarije u islamu. Imam i hatib Ali pašine džamije u Sarajevu, Mustafa ef. Sahačić je 1951. godine u radu “Primjer savremene hutbe”, naveo kako “ulema kukavički bježi u tekije”. Konačno kao rezultat čestih negativnih pisanja o tekijama i tarikatima u “Izvještaju o radu Ulema medžlisa za period od 1. septembra 1949. do 1. juna 1950. godine”, navodi se da: “(…) tekije imaju vrlo mali broj posjetilaca te se slobodno može reći da su one preživjele, jer su odavno prestale biti ono što su tekije u početku islama značile”.
Dolazak komunista na vlast, poslije Drugog svjetskog rata, donijela je i novo uređenje države te novi ustav. Tako u ustavu Federativne Narodne Republike Jugoslavije nije bilo spomena o radu tekija. Spomenute su tek u kontekstu imovine Islamske zajednice. Donošenjem odluke o prestanku rada 1952. godine, otpočeo je proces potpune eliminacije spomena njih, tako se u Ustavu Islamske zajednice iz 1959. godine one ne spominju niti jednom riječju.
Godine 1951. održani su izbori u Islamskoj zajednici. Naravno izbor novih lica i novi saziv Vakufskog sabora u potpunosti je bio pod diktatom komunističkih vlasti. Sjednica održana 13. maja 1951. godine već je unaprijed bila režirana, tako da svi prijedlozi sabornika Asima Zgodića, sudije iz Bosanske Gradiške, budu jednoglasno podržani i usvojeni bez ikakve rasprave. Buduću da su tekije shodno ustavu FNRJ iz 1946. godine svrstane pod imovinu IZ, navedeno je kako rashodi mevlevijske tekije u Sarajevu i Careve džamije iznose 87 869 dinara. Nakon što je šef računovodstva Vakufske direkcije Osman Selesković pročitao finansijski izvještaj za 1950. godinu, Fazlija Alikafić, iz Mostara i svestrani komunista, zatražio je dodatna objašnjenja o funkcionisanju tekije uz konstataciju da su “tekije zastarjeli običaj i da mu se obredi u njoj ne dopadaju”. Sabornik Refik Čukur, iz Banja Luke, se složio sa Alikafićem i naveo da “tekije nisu nikakav islamski propis i da ih treba ukinuti”.
Uvidjevši da je rasprava o finansiranju tekija otišla u suprotnom pravcu i da se radi na rušenju njihovog ugleda, tuzlanski muftija Kurt naveo je kako su “tekije odigrale izuzetnu ulogu u širenju islama i vjerskom prosvjećivanju muslimana”, a zatim je predložio da Sabor ne raspravlja o tekijama, nego da se to pitanje uputi na raspravu Ulema medžlisu. Kurtu se suprostavio Jusuf Pečenković, iz Travnika kazavši kako tekije “nisu imale niti imaju ikakvih zasluga za islam” te da se “u njima okupljaju besposličari koji se tu zabavljaju i iživljavaju vjerske osjećaje”. Dr. Bahaudin Salihagić, potpisnik Sarajevske rezolucije iz 1941. godine, podržao je muftiju Kurta i naveo da se pitanje tekija na sastanku ispolitiziralo.
Poslije toga riječ je uzeo Šukrija Kurtović, koji je u svojim djelima propagirao povratak Bošnjaka – muslimana srpskoj naciji, rekavši kako su tekije prostor gdje se pije vino, koje je “Kur'anom zabranjeno” te kako su “tekije krive za opću zaostalost muslimana”. Direktor Gazi Husrev begove medrese i budući reisl ulema Sulejman Kemura je rekao kako su “tekije imale veliki značaj za razvoj islamske misli, ali su izgubile značaj.” Opasku da se u tekijama pije vino naveo je i Mustafa Kamarić, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, rekavši kako se “vino i rakije piju i u ostalim tekijama na južnoslavenskim prostorima”, te da ih treba ukinuti.
Ipak, struja oko Alikafića je bila jača te je on predložio da se finansiranje tekija izbriše iz člana Ustava, uz naročit akcenat da se što prije ukine finansijska podrška mevlevijskoj tekiji u Sarajevu. Predsjednik Sabora Derviš Tafo podržao je ovaj prijedlog.
Nakon usvajanja odluke o skidanju tekija s budžeta IZ u BiH, javio se sabornik Abdulah Avdagić, iz Bosanskog Novog, sa jednim drugačijim i neutralnim stavom. Složio se da su tekije izgubile raniji značaj ali da ih ne treba zatvarati “nego pokušati osavremeniti kao i ostale obrazovne ustanove Islamske zajednice, a ako se to ne uspije onda ih treba ukinuti”. Međutim, njegov prijedlog nije dobio podršku niti se ko o njemu izjasnio.
Ovo nije bio kraj negativnosti, nego se loš diskurs o tekijama i dalje nastavio u jugoslavenskoj štampi. Zbog toga je Vrhovni vakufski saborski odbor, na sjednici održanoj 12. marta 1952. godine, zaključio da se od Islamskih starješinstava zatraže podaci o tekijama i tarikatima u kojima se “tokom zikra upotrebljavaju instrumenti, bodeži i vrše obredi oštećenja tijela”.
Također, zatraženo je da se ispita da li se praksa djelovanja tekije može dovesti u kontekst sa islamskim propisima. Ne istraživši šta se tačno dešava, Ulema medžlis u Sarajevu je poslao brzi odgovor u kojem je naveo kako su tekije “nazadne ustanove koje koče progres širokih narodnih masa, pa ih je kao takve nemoguće dovesti u sklad sa islamskim propisima”. Kao rezultat toga, 1952. godine je donešena Odluka o prestanku rada svih tekija u BiH, za što je glavni odgovorni bio Ulema medžlis u Sarajevu.
Dobro je naglasiti da rad tekija u SR Makedoniji i na Kosovu tokom cijelog komunističkog perioda nije bio zabranjen. Sasvim je jasno da je ovakvom raspletu događaja u BiH glavni krivac negativan diskurs o tekijama u BiH kod pojedinih vjerskih lica, kojeg su jedva dočekali u praksi primijeniti komunistički funkcioneri.
Izvor: Bosnae
Kako je komunistička bošnjačka vjerska elita izdejstvovala ukidanje tekija i derviša 1952. godine
