Piše: dr. Muhamed el-Sagir / Preveo i prilagodio: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Kada je stigla vijest da su Tatari došli do istočne kapije Egipta, vjerski učenjaci (ulema) u to vrijeme bili su podijeljeni u dvije skupine.
Prva skupina odlučila je da šuti, jer se radilo o velikoj smutnji, a Tatare niko do tada nije pobijedio, tako da je pozivanje u borbu protiv njih ravno bacanju vlastitim rukama u propast.
Druga skupina je smatrala da je okupacija Egipta od strane Tatara bila gotova stvar i da rješenje nije u oružanom suprotstavljanju. Stoga su oni nastavili sa svojim vazovima, islamskim predavanjima i upozoravanjem muslimana da se čvrsto drže vjere, kako bi izgradili generaciju mladih ljudi koja bi mogla osloboditi Egipat od Tatara nakon njegove okupacije, a sebe su nazivali “učenjacima obnove” (‘ulemau et-tedždid).
Međutim, postojao je jedan islamski učenjak koji nije pripadao ni jednoj od ove dvije skupine, i koji je smatrao da je prepuštanje države Tatarima izdaja, te da u ovom trenutku nije dozvoljeno govoriti ni o čemu osim o onome što će ljude podstaknuti na džihad bez straha, i da je džihad obaveza svakom egipatskom muslimanu.
Ovaj alim je sâm vodio ideološki i psihološki rat kako bi iz svijesti muslimana iskorijenio izdaju, iz njihovih srca strah i iz njihovih umova ljubav prema dunjaluku.
I za razliku od navedene dvije skupine učenjaka, koji su u historiji islama ostali bez spomena, ime ovog islamskog učenjaka je zlatnim slovima zapisano u našoj historiji i spominje se iz generacije u generaciju.
To je El-Izz ibn Abdus-Selam, koji je dobio nadimak “Sultan učenjaka” (Sultanul-‘ulema), i koji je rekao: “Ko dođe u neko mjesto u kojem se raširio blud i priča narodu o zabrani kamate, on je izdao vjeru.”
Ko dođe u mjesto u kojem se raširio blud i priča narodu o zabrani kamate, on je izdao vjeru
