Dana 9. novembra 1924. godine, selo Šahovići kraj Bijelog Polja zauvijek je obilježeno kao mjesto najstrašnijeg masakra nad bošnjačkim/muslimanskim stanovništvom Crne Gore. Ova noć pretvorila se u tragediju koja je zakopala istinu, oduzela sudbine i razorila čitavo nasljeđe jednog naroda. Akademik Šerbo Rastoder, kroz knjigu „Kad su vakat kaljali insani“ i brojne javne nastupe, neumorno je godinama pokušavao da razotkrije tamnu stranu ovog događaja, boreći se protiv decenija prešućivanja i zaborava.
Krvava odmazda i lažna pravda
Sve je počelo optužbom protiv muslimana iz Šahovića da su ubili žandarma Boška Boškovića. Iako su kasnije dokazi pokazali da su za zločin odgovorni crnogorske komite, to nije spriječilo organizovanu osvetu: više od hiljadu ljudi, uključujući žene, djecu i starce, ubijeno je bestijalnim metodama. Selo je spaljeno do temelja, imovina opljačkana, a rijetki preživjeli protjerani. Sjećanje na spaljena ognjišta, tijela u jamama, i bol izbjegličkih kolona postalo je temelj porodičnog nasljeđa preživjelih—ali i kolektivnog stida društva koje je o zločinu šutjelo decenijama.
Zločin bez kazne: Tišina kao saučesnik
Šerbo Rastoder piše da je masakr u Šahovićima „najprljavija mrlja crnogorske istorije 20. veka“. Nijedan sud nije sudio počiniteljima, a ni jedan politički govor nije javno osudio masakar. Preživjeli potomci nikada se nisu vratili u Šahoviće, selo je ostalo bez onih koji bi pričali istinu. Akademik napominje da ova tišina nije samo puka zaborav, već i aktivan čin veličanja zla, jer odsustvo kazne pretvorilo je zločin u neprekidno ponavljanje patnje i nepravde.
Zašto je istina važna?
Rastoder naglašava: „Bez želje za istinom, nema pravde, nema pomirenja.“ Kroz tribine, knjige, rezolucije i javne istupe, on pokazuje da suočavanje sa prošlošću nije samo moralna obaveza nego i temelj za izgradnju budućnosti oslobođene od laži i mržnje. Šahovići su primjer kako se lažnim optužbama i političkim manipulacijama mogu pokrenuti pogromi, i koliko opasna može biti tišina većine.
Zavjet pamćenja
Zločin u Šahovićima ostaje trajna opomena: istina mora biti izrečena, žrtve moraju biti dostojno upamćene, a društvo se mora obavezati na pamćenje i pravdu. Ovaj tekst, u duhu djela Šerba Rastodera, poziv je da prestanemo okretati glavu od surovog lica prošlosti—jer samo iskrenim sagledavanjem možemo vratiti dostojanstvo izgubljenim životima i osigurati da se nikada ne ponove slične tragedije.
