Benjamin Netanjahu, izraelski premijer čije se ime već odavno vezuje za brutalnost, prkos i aroganciju vlasti, ponovo je pokazao da mu mir nikada nije bio cilj. Samo nekoliko dana nakon što je postignut dogovor o prekidu vatre, on je naredio izraelskoj vojsci da sprovede „hitne i snažne napade“ na Pojas Gaze, optužujući Hamas za navodno kršenje sporazuma.
Ova odluka dolazi u trenutku kada se regija tek pokušava oporaviti od višemjesečnog razaranja, a hiljade porodica još traže svoje mrtve. Dok svijet poziva na smirenost, Netanjahu komanduje bombama.
Telo kao izgovor za novi rat
Povod za nove napade bio je slučaj povratka tijela izraelskog taoca — događaj koji je Netanjahu iskoristio kao političku municiju.
Hamas je, prema dogovoru, vratio posmrtne ostatke jednog taoca, ali je izraelska vojska utvrdila da se radi o dijelovima tijela koje je već ranije pronašla. Umjesto da situaciju riješi diplomatskim putem, Netanjahu je reagovao kao i uvijek — bombama.
Njegov kabinet saopštio je da se radi o „očiglednom kršenju sporazuma“, dogovorenog pod pokroviteljstvom tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trampa. Umjesto da preispita vlastitu odgovornost za višestruka kršenja humanitarnog prava u Gazi, izraelski lider ponovo koristi tragediju kao opravdanje za nasilje.
Hladna politika, bez trunke savjesti
Naređujući „odmazdu“, Netanjahu ne pokazuje brigu ni za porodice talaca, ni za civile u Gazi, već samo za vlastiti politički opstanak.
U državi podijeljenoj između straha i militarizma, on se predstavlja kao „čuvar sigurnosti“, dok mu ruke postaju sve krvavije.
Oni koji ga podržavaju vide snagu; svijet vidi cinizam.
Ironično, upravo su izraelske vlasti priznale da je Hamas do sada vratio više od pola tijela zarobljenih, iako to čini pod teškim uslovima – dok izraelske bombe i dalje razaraju tunele, bolnice i stambene blokove. Pa ipak, ni to nije dovoljno da Netanjahu zaustavi mašinu rata.
Porodice traže pravdu, vlada traži osvetu
Forum porodica talaca, udruženje koje okuplja rodbinu nestalih, pozvalo je vladu da „odlučno reaguje“. No, pod Netanjahuovim vodstvom „odlučno reagovati“ znači – bombardovati.
Izrael se tako ponovo našao u spirali osvete u kojoj ljudski život vrijedi onoliko koliko političaru treba da zadrži vlast.
Svijet ćuti, Gaza krvari
Netanjahuova politika nije samo vojna – ona je moralni bankrot.
Dok međunarodne institucije pokušavaju balansirati između prava Izraela na odbranu i očiglednih ratnih zločina, Gaza nestaje.
Dijelovi tijela postaju argument za bombardovanje, a prekid vatre – još jedan papir koji izraelski tenkovi gaze bez imalo griže savjesti.
Iza svake Netanjahuove odluke ostaju pepeo, suze i zidovi bez krova.
Jer njegov Izrael ne traži mir — on traži pokornost.
A oni koji odbijaju da ćute, vide u svakoj novoj bombi još jedan dokaz da je čovjek koji se zaklinje u „bezbjednost naroda“ odavno izgubio – i narod, i savjest.
