Polazak u vrtić je prekretnica, a ne test znanja

Kupovina patofnica, rančeva i svega ostalog što je potrebno za vrtić dio je priprema koje roditeljima i djeci pomažu da lakše prebrode prve dane polaska u obdanište. Ovaj dio priprema je često zabavan i brzo prođe, ali ono što mnogima teže pada jeste – psihološka priprema.

Psiholozi savjetuju roditelje da već sada počnu da razgovaraju sa djecom o tome šta ih čeka u vrtiću – kako bi se umanjila trema i strah od nepoznatog.

“Polazak u vrtić svakako jeste jedna prekretnica u životu djeteta ali čini mi se da dvije stvari najčešće radimo pogrešno, a to je da mislimo da se priprema odvija neposredno pred sam polazak i da je važno da djeca usvoje neka specifična znanja, naprimjer da već u vrtiću znaju da čitaju, da prepoznaju slova, da računaju i slično. Međutim, sama priprema za vrtić počinje mnogo prije. Od najranijih dana djetinjstva kada postavljamo model za ponašanje u grupi i socijalnom okruženju ali i to kakav odnos imamo prema usvajanju znanja, učenju, u tome da li u našoj kući postoji polica sa dječijim knjigama, da li su djetetu na raspolaganju bojice, bojanka i slično. Dakle, govorimo o jednom podsticajnom okruženju za samo dijete. Usvajanje znanja će kasnije lako doći ali ono što mi kao roditelji treba da omogućimo djetetu jeste da razvije svoje sposobnosti, od onih motoričkih do onih funckionalnih u samoj grupi. Kada kažem samostalnost, mislim na to da dijete stiče samopouzdanje u obavljaju onih svakodnevnih zadataka, da zna samo da se obuče, da održava svoju higijenu, da se samo hrani i slično, a to jako utiče na podizanje samopouzdanja samog djeteta. Kada ono rješava te svakodnevne zadatke, ono je nba dobrom temelju da može da rješava i mnogo komlikovanije zadatke”, naglasila je psiholog Irma Koca Dagli

Ističe da se adaptacija i adaptacioni period vrlo često posmatraju kao neki negativan i stresan period, kako za djecu tako i za roditelje.

“Pripremni period je jako važan. Dijete u nekom sigurnom okruženju možemo ostaviti na neki kraći period i pokazati mu da ćemo se vratiti, odnosno da ono ne ostaje bez nas. Ako se dogovorimo u određeno vrijeme da ćemo se pojaviti, mi ćemo se u tom trenutku i pojaviti i dati djetetu do znanja da može da nam vjeruje. Dakle ako smo se dogovorili da će ostati u vrtiću 4h, mi se nakon 4h i pojavljujemo. Nema obmanjivanja djeteta u smislu da je ono ostalo cijeli dan a da mi to umanjujemo ili da pokazujemo za primjer drugu djecu. Svako dijete je individualno i taj adaptacioni period je zaista individualan process koji je između roditelja i samog djeteta. To što dijete možda plače i negoduje pri samom odlasku u vrtić, nije samo negativno, to pokazuje da je ono vezano za roditelje. Taj afektivni odnos jeste zdrav, dijete i treba da se zabrine kada ostane bez roditelja ali sa druge strane treba da ima povjerenja u svoje roditelje da će se oni pojaviti.”

Roditeljima poručila sljedeće:

“Zabavljajte se sa djecom, igrajte se sa djecom, koristite priliku da djeca odmore od zadataka koji ih čekaju, a kroz igru da provučete ono što jeste važno, to su univerzalne, temeljne stvari, ljubav prema učenju, ljubav prema ljudima, prema životinjama, prema igri, empatija na prvom mjestu, to uzajamno pomaganje i razvijanje svojih potencijala i ne nikako upoređivanje sa drugima.”

Prvi odlazak iz poznatog, porodičnog okruženja često ume da izazove burne emocije i kod djece i kod roditelja. Ipak, psiholozi poručuju da nema razloga za brigu. Većina mališana zaboravi na suze čim se uključe u igru sa novim drugarima.

(SANA)