Nekada košarkaški virtuoz, čiji rekord po broju poena na jednoj utakmici (56, protiv Zlatara 2010) još uvek nije srušen. Danas poštovani stručnjak.
Magična igra pod obručima privukla ga je još kao četvorogodišnjaka. Uzora je imao u starijem bratu Farisu, koji će uz njega biti do kraja karijere. Savetima ga je usmeravao. Tri leta kasnije, zvaničan početak.
Osnovna škola “Bratstvo” i treneri: Adnan–Ake Draževičanin i Miroslav–Ćiro Mutavdžić. Sedam godina je Valid stasavao i konačno dočekao debi.
“Imao sam 14 godina i mogu reći, nisam se proslavio. Igrali smo protiv Železničara u Čačku, proveo sam na terenu skoro tri četvrtine i postigao samo jedan poen. Ubedljivo smo poraženi, čak sam pomislio da nisam za seniore”, priseća se početka Hadžerić za portal Free media.
No, daleko od toga. Talenat i veliki rad doneli su rezultate. Imao je sreću i privilegiju da uz njega bude jedan vrhunski majstor košarke.

“Dosta trenera je uticalo na moj razvoj, ali Fahrudin–Utko Đulović ima posebno i značajno mesto. ’Profilisao’ me je u beka šutera. Zahvaljujući njemu našao sam sebe na parketu, što će se kasnije kroz učinak i potvrditi”, otkriva on.
A biti saigrač popularnom Utku, njemu je bila privilegija.
“To je kao da u ekipi imate jednog Adema Ljajića. Mogao je bez problema da pokriva sve pozicije, pravi lider. Ukratko, jedan od najboljih sa kojima sam delio svlačionicu i teren“, kaže Hadžerić.
Ne zaboravlja ni ostale iz tog perioda (2010-2013) koji mnogi smatraju “Romantičnim” ovdašnje košarke.
“Enis Pilica, Sead Latifović, Fahrudin Suljević, Almir Dazdarević, Denis Aličković, Fadil Škrijelj, Nenad Slavković, Nedžad Spahić, Asmir Numanović, Omer Eminbegović i mnogi drugi. Nadam se da mi neće zameriti ako sam nekog izostavio. Bilo je drugo vreme, poštovao se stariji. Nakon prilagodjavanja našao sam mesto u timu“, priseća se.
Kompaktni na parketu, van njega poput porodice. Iznad svega lokal patriote. Tadašnja stara Hala sportova (sadašnji Doguš) bila je za mnoge “neosvojiva tvrđava“.
“Voleli smo grad i klub, igrali srcem. Uprkos problemima što finansijskim, što organizacionim. Oronuli parket, hladna dvorana, konstrukcije koševa koje mnogi danas ne bi ni pogledali. Sećam se da smo nekoliko sezona igrali bez ikakve naknade. Pojedinci su izlazili sa posla da dođu na trening. Za današnje vreme nepojmljivo”, ističe Hadžerić.
Uprkos svemu, tri fenomenalne sezone u Srpskoj ligi. Nekako, uvek je “nešto” nedostajalo za rang više.
“Mogli smo da nije bilo povreda i pored toga što su nam konkurenti bili finansijski “moćnije” ekipe. Zlatibor (Čajetina), Užice, Čačak, Šabac, a na klupama: Miroslav Berić, Milovan Stepandić, Marko Dimitrijević… Ma i ono što smo postigli graniči se sa naučnom fantastikom, znajući sa čim smo se sve susretali“, pomalo će rezignirano.

Na ličnom planu Hadžerić je mogao da bude zadovoljan. Sa 18 godina postao je iskusan. I “noćna mora“ za rivale.
“Svi su govorili kako je meni lako jer imam dobar šut. Međutim samo saigrači znaju koliko sam uložio rada da bi to dostiglo željeni nivo. U sportu naročito, nikome ništa nije dato na tacni. Talenat propada ako se ne uloži maksimum na svakom treningu“, otkriva Hadžerić za naš portal.
Bilo ga je teško zaustaviti, kad krene sa serijom “trojki” epilog nije teško naslutiti. Pamti dosta dobrih partija, tri su mu posebne.
“Zlataru sam ‘ubacio’ 56 poena u našoj Hali (2010), Radničkom iz Kragujevca 51 (15 trojki iz 17 pokušaja). U Čajetini protiv Zlatibora dao sam ključnu ’tricu’ sa 10 metara, u poslednjoj sekundi. Slavili smo 88:87. Na pet duela davao sam preko 50 poena. 10 sezona uzastopno, na svakoj utakmici u kojoj sam igrao bio ’dvocifren’. Rasterećen, ’leglo’ mi je da budem vođa iz senke. I to mi je dosta olakšavalo“, ne skriva zadovoljstvo.
Statistika je još impozantnija ako se zna da je za seniore odigrao oko 400 utakmica. Međutim tu nije kraj.
“Ako računamo mlađe kategorije, gde sam sa svojom i starijim generacijama igrao i prijateljske i pripremne duele, brojka je oko 1.000“, ponosan je Hadžerić.
Imao je priliku da promeni sredinu. Bilo je ponuda iz Košarkaške lige Srbije (KLS) i inostranstva. Gotovo da je sve završio sa jednim turskim klubom, no, po njegovim rečima, zbog sopstvene neozbiljnosti (povrede) taj angažman je propao.
“Oduvek sam bio vezan za porodicu, tako da se moja želja da ostanem ovde poklopila sa tim”, u dahu nam otkriva.


Karijeru, sticajem okolnosti prekida u zenitu, sa 27 godina. Okreće se novom poglavlju, trenerskom zanatu.
“Diplomirao sam na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, uz to stekao plavu trenersku licencu. Završio sam i Master studije, još malo i biću vlasnik crvene licence. Ona će mi omogućiti rad na najvećim mogućim takmičenjima. Trenerski posao je veoma zahtevan, idem postepeno. Želja mi je da kroz Košarkaški klub Novi Pazar 1969. okupim 12 momaka iz grada. Da im ulijem ljubav prema gradu kakvu sam imao ja kao igrač. Da budemo strah i trepet svakom takmacu. Narod je to prepoznao, imamo ogroman ‘vetar u leđa’ sa tribina“, optimista je Hadžerić.
Sebi postavlja najviše ciljeve, želi da jednog dana Omladinski košarkaški klub Novi Pazar vrati u elitu.

“Za vrhunski rezultat treba mnogo odricanja, jer džaba talenat bez mukotrpnog rada. To je jedna od najvažnijih komponenti moderne košarke“, zaključuje on.
Ako je merilo do sada postignuto, pred Validom Hadžerićem je još mnogo uspeha. Sada kao košarkaškog učitelja. Jer, tek mu je 36 leta.
E. Nailović
Foto: Ustupljene fotografije Valid Hadžerić
Ovaj tekst je prvobitno objavljen na portalu Free Media.