Novi Pazar, grad poznat po svojoj gostoljubivosti i živahnoj atmosferi, nerijetko postaje pozornica zanimljivih razgovora starosjedilaca koji, uz kafu i opuštenu atmosferu, dijele uspomene, anegdote i promišljanja o životu. Među njima se ovih dana našao i Ramo Elezović, čovjek s biografijom koja bi lako mogla postati inspiracija za filmski scenario.
Rođen u Sjenici, Elezović je kroz život prolazio putevima ispunjenim izazovima – od političkog progona i zatvora do višestrukih brakova i avanturističkog duha koji ga nikada nije napustio.
“Nisam ja odavde, ja sam iz Sjenice,” započinje svoju priču. “Ali danas sam ovdje, Novi Pazar mi je postao dom. Iz Sjenice sam morao da odem jer sam bio proglašen nepodobnim. Bio sam aktivista, radio u službi, ali su me osudili kao nacionalistu i zabranili mi da radim u Jugoslaviji. Onda su me zatvorili, godinu i po dana. Kad sam izašao, svi su bežali od mene – i rodbina, i drugari. Morao sam da se maknem iz Sjenice.”
Njegova priča o progonu, političkoj osudi i društvenoj izolaciji samo je jedan segment njegovog bogatog životnog iskustva. Ono što dolazi nakon toga ostavlja slušaoce bez teksta.
Ako je nešto karakteristično za Ramu Elezovića, to su brakovi. Ne jedan, ne dva, već desetine njih!
“Ženio sam se u Sjenici 5-6 puta, a ovde u Novom Pazaru deset puta. Kod mene je tako, jedna žena je malo, dvije su vredni ljudi, tri su već domaćinstvo, a četiri su dokaz da si sposoban čovek.”
Dok slušaoci nevjerujući klimaju glavama, on nastavlja smireno, bez trunke nesigurnosti.
“Moje žene su znale jedna za drugu. živele su zajedno, po tri u jednoj kući. Ja bih rasporedio – dve sa mnom u trosedu, a ona tamo ne more s njom, ona je pokrajna. To je bila organizacija.”
Na pitanje kako su njegove supruge reagovale na ideju da budu dio takvog aranžmana, odgovara sa osmijehom:
“Pa moja žena predlaže da treba još jedna! Ne more ona sama da postigne domaćinske potrebe, a i moje. Mora pomoć.”
Elezović ne krije da su višestruki brakovi u njegovoj porodici tradicija. “Meni je to miraz. Dedo mi je imao tri žene, otac mi je imao dvije. Ja imam četiri. Imam devetoro djece, neka su ovde, neka u Turskoj, u Bosni… čak i u Sarajevu.”
Dok prepričava svoju životnu filozofiju, otkriva da su mu planovi nekada bili još ambiciozniji.
“Ja sam hteo da imam ženu u Parizu, ljubavnicu u Londonu. Mislio sam da ću brzo umreti, pa da bar živim kako želim. Desilo se da sam mogao da se oženim gde god sam hteo.”
Na pitanje kako je uspijevao da održi toliko odnosa, odgovara uz osmijeh:
“Pričao sam ženama ono što je istina – volim život, volim da radim dan-noć, neumoran sam bio. Po sedam žena je u jednom momentu živelo u mojoj kući!”
Ipak, pored ljubavnih zgoda, Elezović nije zanemario ni duhovnu stranu života. Ramazan, vjerski običaji i zajedništvo, kako kaže, ostali su važni stubovi njegovog postojanja.
“Nekada smo svi poštovali običaje. Danas se mnogo toga promijenilo, ali ja vjerujem da još uvijek postoji snaga u zajednici i porodici.”
Njegova priča je spoj tradicionalnih vrijednosti, ličnih izbora i nesvakidašnje sudbine. Uz osmijeh, zaključuje razgovor riječima koje najbolje oslikavaju njegov životni moto:
“Ko ume da voli i radi, taj ne može biti nesretan.”
, a zatim 