Sandžak je kroz decenije nosio svoje brige, zime i bolove, ali i nešto što današnjim generacijama zvuči gotovo nestvarno – toplinu zajedništva koja se danas rijetko gdje može naći. Upravo zato priča Hajrije Dacić iz Cetanovića na Pešterskoj visoravni nije samo još jedno sjećanje, već dokument vremena koji vraća cijeli Sandžak u prošlost.
Hajrija, jedna od tih tihih, ponosnih sandžačkih majki, ispričala je život koji je podizao generacije – život u kojem se radilo više nego što se pričalo, i u kojem je „duša“ bila važnija od svega materijalnog. Rođena u Rustemovoj kabilji, u selu koje je pod snijegom znalo ostati i po nekoliko mjeseci, pamti dane kada se nije znalo za odmor.
„Teže jes’, ali ljepše je bilo nego danas. Bilo je duše među ljudima“, govori ona, podsjećajući da je nekada svaki korak imao smisao, a svaka ruka vrijedila zlata.
Tri mužnje dnevno, kilometri pod snijegom i žene koje su iznosile Pešter na svojim plećima
U vrijeme kada su zime trajale pola godine, žene su iz kuće izlazile prije zore. Hajrija se sjeća kako su muzle ovce tri puta dnevno, pa onda nosile mlijeko kroz snijeg visok do koljena, kako bi se u selu dijelio sir i kajmak.
Hljeb se mijesio ručno, pletivo se pripremalo satima, a „cepule“ – tradicionalne pešterske pogače – bile su simbol domaćice čije se ruke nikada nisu odmarale. Ali, uprkos teškom životu, niko se nije žalio. „Kad se radi iz duše, sve se izdrži“, kaže Hajrija.
Ono što najviše fascinira mlade generacije jeste sistem kabilja – porodičnih skupina koje su određivale identitet, red i poštovanje u selu.
„Mi smo bili Rustemova kabilja. Znalo se ko je ko, ko koga poštuje, i kako se živi“, priča Hajrija, objašnjavajući kako je zajednica tada bila jedina sigurnost. Danas, kada je većina tih sela poluprazna, upravo te priče postaju posljednji tragovi vremena koje nestaje.
Djeca, unuci i prošlost koja nikada nije zaboravljena
Hajrija je odgojila troje djece – dva sina i kćerku. Danas ima unučad, ali i dalje u srcu nosi Pešter kakav je bio. Mnoge žene njenog vremena nisu imale izbora, ali su imale snagu koju današnje generacije tek pokušavaju razumjeti. I zato, kada govori, svaki njen detalj nosi težinu Sandžaka.
„Sve smo mi istu sudbinu nosile“, kaže ona – i ta jedna rečenica govori više nego cijela historija.
Sandžak se mijenja. Mladi odlaze, sela se prazne, a tradicija polako blijedi. Upravo zato je priča Hajrije Dacić mnogo više od nostalgije – ona je opomena i podsjetnik.
Podsjetnik da je ovaj kraj imao srce koje je kucalo uprkos hladnoći, siromaštvu i teškom životu. I da su baš te žene – poput Hajrije – bile stubovi koji su čuvali porodicu, vjeru i običaje.
To je priča o cijelom Sandžaku, a ne samo o jednoj majci iz Cetanovića.
