SMAIL HAMIDOVIĆ – CANO (1909–1982): Čovjek koji nije znao za strah Zaboravljeni kapetan iz Koniča

U burnim godinama Drugog svjetskog rata, kada se Sandžak i Pešterska visoravan pretvaraju u mozaik straha, borbi i podjela, ime Smaila Hamidovića – Cana iz Koniča upisuje se u lokalno sjećanje kao simbol hrabrosti, časti i pravednosti. Njegov život, iako bez službenih vojnih odlikovanja, ostao je u pričama naroda – kao priča o čovjeku koji nije znao za strah.Rođen 1909. godine u skromnoj porodici Bajra i Bade Hamidović, Smail je od malih nogu čuvao koze, ali je već tada pokazivao upornost i ozbiljnost koja ga je izdvajala od vršnjaka. Dok su se drugi dječaci igrali, on je često odlazio u planinu, u lov, gdje se rađala njegova strast prema slobodi i prirodi.

Kada je Drugi svjetski rat zahvatio i Sandžak, Smail se priključio muslimanskoj miliciji — formaciji koja je u tom periodu imala zadatak da brani lokalno stanovništvo od raznih prijetnji, pljački i nasilja. U vrijeme kada su granice između neprijatelja i saveznika bile zamagljene, za mnoge obične ljude borba je značila samo jedno: zaštititi porodicu i selo.

Jednog dana, kako predanje kaže, Canova grupa naišla je na albansku vojsku koja je namjeravala da ih razoruža. U trenutku napetosti, Smail je istupio pred vojnike, odlučno i bez straha, zahtijevajući da se povuku. Njegov prkos, miran ali nepokolebljiv, bio je toliko snažan da su Albanci odustali od sukoba dok ne stigne njihov starješina, Ibrahim.

Kada je Ibrahim čuo šta se dogodilo, bio je impresioniran hrabrošću i držanjem mladog Canа. Na licu mjesta unaprijedio ga je u čin kapetana. Taj trenutak, iako zapisan samo u sjećanju naroda, postao je simbol časti jednog običnog čovjeka koji se usudio reći „ne“.

Smail Hamidović je potom često bio angažovan u akcijama koje je vodio poznati komandan Džemail Koničanin, jedan od lokalnih lidera muslimanske milicije koji se suprotstavljao i partizanima i četnicima, boreći se, kako je govorio, za „opstanak naroda“. U jednoj od tih akcija, u selu Hazane, Cano je pokazao izuzetnu hrabrost i vojničku disciplinu, zbog čega je uživao veliko povjerenje u Koničanovim redovima.

Nakon završetka rata, kao i mnogi koji su nosili oružje, i Smail je morao odgovarati pred novim vlastima. No, njegovo poštenje i način na koji je štitio narod brzo su prepoznati. Mještani Šaronja, među njima i brojni Srbi, svjedočili su u njegovu korist. Jedna od njih, domaćica Ruža, svojim iskrenim svjedočenjem pomogla je da Cano bude oslobođen svake odgovornosti.

U vremenu kada su mnogi plaćali glavom zbog prošlosti, Hamidović je doživio da mu pravednost bude nagrada, a ne kazna.

U kasnijim godinama, Smail Hamidović je nastavio da doprinosi svojoj zajednici. Zamijenio je svog brata Reha u radu s muslimanima i postao odbornik u opštinskom parlamentu Koniča, gdje je, prema riječima savremenika, „njegova riječ vrijedila više od mnogih zakona“.

Preminuo je 1982. godine, ostavivši iza sebe uspomenu na vrijeme kada je čast bila jača od straha, a riječ kapetana važnija od zakona.

Danas, četiri decenije nakon njegove smrti, priče o Smailu Hamidoviću – Canu žive u usmenom predanju naroda Sandžaka. On nije bio general, ni partijski funkcioner, ni nosilac ordena. Bio je, naprosto, čovjek koji je vjerovao da hrabrost nije u oružju, već u poštenju i spremnosti da se stane ispred svog naroda – kad je najteže.