Javnost traži odgovore – kako je bivši pratilac ratnog zločinca postao državni službenik, dok djeca šehida ostaju bez posla?
Piše: Redakcija Sandžak Danas
Dušan Mihajlović, nekadašnji tjelohranitelj osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, danas obavlja funkciju zamjenika šefa u Službi za zajedničke poslove institucija Bosne i Hercegovine, tačnije u Odsjeku za mašinska postrojenja i instalacije. Ova informacija, koju je u javnost iznio Nihad Aličković, osnivač AntiDayton pokreta, izazvala je val ogorčenja i pitanja koja se ne mogu ignorisati.
Od Karadžićevog pratioca do državnog činovnika
Prema dostupnim podacima i fotografijama iz ratnog perioda, Mihajlović je bio blizak Karadžićev saradnik. Njegova kuća na Palama bila je pretresena 2008. godine od strane MUP-a Republike Srpske, a tada je, prema medijskim izvještajima, zaplijenjena tehnička oprema. Međutim, nikada nije objelodanjeno da li je Mihajlović bio optužen, osumnjičen ili ispitan u kontekstu pomaganja Karadžiću tokom njegovog bjekstva od pravde.
Institucije šute, a javnost pita
Postavlja se ključno pitanje: da li su institucije BiH znale s kim imaju posla? Je li urađena sigurnosna provjera? Da li su uvaženi kriterijumi etičnosti i profesionalne podobnosti? Ili je još jednom presudila „veza“, „poznanstvo“ i nevidljiva mreža moći koja nadilazi pravdu?
U zemlji u kojoj djeca poginulih boraca i dobitnici najviših ratnih priznanja – poput Zlatnih ljiljana – godinama ne uspijevaju dobiti posao u javnoj upravi, ovakva praksa dodatno urušava povjerenje u sistem.
Neprihvatljivo i ponižavajuće
Pitanja se nižu:
-
Da li je Mihajlović bio dio mreže koja je skrivala Karadžića?
-
Da li je dao iskaz pred domaćim ili međunarodnim institucijama?
-
Kako je prošao sigurnosne provjere, ako su one uopšte i rađene?
-
I najvažnije – kakvu poruku država šalje preživjelima i porodicama žrtava?
Nije problem u nacionalnosti, već u prošlosti
Ovdje nije riječ o etničkoj pripadnosti Dušana Mihajlovića. Riječ je o moralnoj i pravnoj odgovornosti. Ako je neko bio blizak saradnik čovjeka koji je osuđen za genocid i ratne zločine, njegovo zaposlenje u institucijama koje bi trebale da simbolizuju pomirenje, istinu i pravdu – predstavlja ne samo propust, već duboko poniženje za sve žrtve rata.
Šta sada?
Građani BiH s pravom traže odgovore. I više od toga – traže odgovornost. U vremenu kada se govori o evropskom putu, reformama i pravnoj državi, ovakvi slučajevi razotkrivaju sve pukotine u sistemu. Ostaje da se vidi hoće li nadležni imati hrabrosti da objasne – kako je Dušan Mihajlović postao lice institucije jedne zemlje koja je preživjela zločine koje je sprovodio njegov bivši šef?
