Piše Redakcija Sandžak Danas
- Skulptura “Zauvijek braća”: Kada umjetnost postaje sredstvo istorijskog falsifikata
U selu Komarani, smještenom u Limskoj dolini nadomak Prijepolja, krajem 19. i početkom 20. vijeka živjela je Ružica Pejović, žena čija je sudbina postala temelj jedne od najemotivnijih i istovremeno najkontroverznijih priča ovog kraja. Majka petorice sinova, Ružica je ostala upamćena zbog jednog sina koji je ostao pravoslavac i drugog koji je prešao u islam. Upravo njih dvojica, Luka i Alija, zajedno s njom su danas ovjekovječeni u kamenu ispred prijepoljskog Muzeja, u skulpturi nazvanoj „Zauvijek braća“.
Od Riste do Alije – stvarna pozadina jedne konverzije
Prema usmenim predanjima, jedan od Ružičinih sinova, Risto Pejović, kao dječak iz siromašne porodice, prešao je da živi i radi kod imućne bošnjačke porodice Osmana Poturka u Komaranima. Tamo je, okružen muslimanskom djecom i običajima, odrastao u drugom kulturnom ambijentu i s vremenom se asimilirao. Samoinicijativno je prihvatio islam, promijenio ime u Alija i uzeo prezime porodice koja ga je zbrinula – Poturak.
Njegova biološka porodica, Pejovići, tada je siromaštvom bili pritisnuta do kraja, te je odlazak jednog djeteta značio i jedno gladno usta manje. Prema kazivanju Šeće Rovčanin, svjedokinje iz tog kraja, ovakvi slučajevi nisu bili rijetkost. Risto, kasnije Alija, ostao je u Poturkovoj kući, oženio se Fatimom i zasnovao svoju porodicu, ne osvrćući se više na podrijetlo.
Fotografija koja je postala mit
Godine 1919, advokat Andrija Bogdanović, prijatelj porodice, načinio je fotografiju koja prikazuje Ružicu sa sinovima Lukom – pravoslavcem u šajkači, i Alijom – muslimanom s turbanom. Ta fotografija postala je temelj priče o toleranciji i suživotu među vjerama.
Njegov potomak, Vladimir Bogdanović, odlučuje da ovu sliku pretvori u trajni spomen – granitnu skulpturu postavljenu ispred prijepolskog Muzeja. Skulpturu je izradio akademski vajar Goran Čpajak, porijeklom iz Prijepolja. Ona prikazuje Ružicu s dvojicom sinova – simbolično u dvije različite vjerske nošnje.
Kontroverze: Od suživota do političke manipulacije
Iako je na prvi pogled riječ o priči koja promoviše suživot, ljubav i zajedništvo, brojni istoričari i poznavaoci lokalne prošlosti vide u tome pokušaj da se Bošnjacima podmetne narativ o „poturčavanju“. Kritičari ističu da je skulptura ustoličila jednu priču kao reprezentativnu za sve Bošnjake, kao da su svi potomci Srba koji su “promijenili vjeru”, zanemarujući složenu i višeslojnu historiju bošnjačkog naroda.
Profesor Ferid Šantić navodi da se ovom skulpturom nastoji poturiti teza da je svaki Bošnjak u stvari neko ko se odrekao pravoslavlja, i da je majka Ružica zapravo majka svih Bošnjaka. On posebno ističe da je u prikazima ignorisana činjenica da je porodica Poturak postojala i prije dolaska Riste, te da prezime Poturak nema veze s pogrdnim izrazom „poturica“, već potiče od osmanske riječi potur – označavajući naboranu odjeću, tipičnu za srednjovjekovne Bošnjane.
Zašto skulptura baš sada?
Pitanje koje se sve češće postavlja u javnosti jeste: zašto je baš sada, u vremenu novih identitetskih borbi, jedna ovakva skulptura podignuta na vidljivom mjestu u Prijepolju? Neki to tumače kao pokušaj da se “ilustruje” porijeklo Bošnjaka kroz jednu sentimentalnu priču, dok drugi vide istinsku želju da se promoviše ideja međuvjerske ljubavi i razumijevanja.
Nedavni susret potomaka dvije porodice, Milinka Pejovića i Lutva Poturka, ispred skulpture, izazvao je emocije, ali i podijeljena mišljenja. Dok oni ističu ponos i želju da sačuvaju vezu koju su njihovi preci njegovali, mnogi se pitaju da li je njihova priča iskorišćena za nešto mnogo šire – narativ o etničkoj i vjerskoj preobrazbi koji ima dublje političke i ideološke implikacije.
Priča o Ružici i njenim sinovima nije samo priča o majci i dvojici braće – ona je ogledalo jednog vremena, ali i alat u rukama onih koji žele da identitete kroje po unaprijed zacrtanim matricama. I dok skulptura stoji na trotoaru pred Muzejom, Bošnjaci i dalje čekaju da njihovi istinski velikani, poput Sulejman-paše Murveta, dobiju svoje mjesto u istorijskom i javnom pamćenju.
rewrite this content and keep HTML tags as is:
Piše Redakcija Sandžak Danas
- Skulptura “Zauvijek braća”: Kada umjetnost postaje sredstvo istorijskog falsifikata
U selu Komarani, smještenom u Limskoj dolini nadomak Prijepolja, krajem 19. i početkom 20. vijeka živjela je Ružica Pejović, žena čija je sudbina postala temelj jedne od najemotivnijih i istovremeno najkontroverznijih priča ovog kraja. Majka petorice sinova, Ružica je ostala upamćena zbog jednog sina koji je ostao pravoslavac i drugog koji je prešao u islam. Upravo njih dvojica, Luka i Alija, zajedno s njom su danas ovjekovječeni u kamenu ispred prijepoljskog Muzeja, u skulpturi nazvanoj „Zauvijek braća“.
Od Riste do Alije – stvarna pozadina jedne konverzije
Prema usmenim predanjima, jedan od Ružičinih sinova, Risto Pejović, kao dječak iz siromašne porodice, prešao je da živi i radi kod imućne bošnjačke porodice Osmana Poturka u Komaranima. Tamo je, okružen muslimanskom djecom i običajima, odrastao u drugom kulturnom ambijentu i s vremenom se asimilirao. Samoinicijativno je prihvatio islam, promijenio ime u Alija i uzeo prezime porodice koja ga je zbrinula – Poturak.
Njegova biološka porodica, Pejovići, tada je siromaštvom bili pritisnuta do kraja, te je odlazak jednog djeteta značio i jedno gladno usta manje. Prema kazivanju Šeće Rovčanin, svjedokinje iz tog kraja, ovakvi slučajevi nisu bili rijetkost. Risto, kasnije Alija, ostao je u Poturkovoj kući, oženio se Fatimom i zasnovao svoju porodicu, ne osvrćući se više na podrijetlo.
Fotografija koja je postala mit
Godine 1919, advokat Andrija Bogdanović, prijatelj porodice, načinio je fotografiju koja prikazuje Ružicu sa sinovima Lukom – pravoslavcem u šajkači, i Alijom – muslimanom s turbanom. Ta fotografija postala je temelj priče o toleranciji i suživotu među vjerama.
Njegov potomak, Vladimir Bogdanović, odlučuje da ovu sliku pretvori u trajni spomen – granitnu skulpturu postavljenu ispred prijepolskog Muzeja. Skulpturu je izradio akademski vajar Goran Čpajak, porijeklom iz Prijepolja. Ona prikazuje Ružicu s dvojicom sinova – simbolično u dvije različite vjerske nošnje.
Kontroverze: Od suživota do političke manipulacije
Iako je na prvi pogled riječ o priči koja promoviše suživot, ljubav i zajedništvo, brojni istoričari i poznavaoci lokalne prošlosti vide u tome pokušaj da se Bošnjacima podmetne narativ o „poturčavanju“. Kritičari ističu da je skulptura ustoličila jednu priču kao reprezentativnu za sve Bošnjake, kao da su svi potomci Srba koji su “promijenili vjeru”, zanemarujući složenu i višeslojnu historiju bošnjačkog naroda.
Profesor Ferid Šantić navodi da se ovom skulpturom nastoji poturiti teza da je svaki Bošnjak u stvari neko ko se odrekao pravoslavlja, i da je majka Ružica zapravo majka svih Bošnjaka. On posebno ističe da je u prikazima ignorisana činjenica da je porodica Poturak postojala i prije dolaska Riste, te da prezime Poturak nema veze s pogrdnim izrazom „poturica“, već potiče od osmanske riječi potur – označavajući naboranu odjeću, tipičnu za srednjovjekovne Bošnjane.
Zašto skulptura baš sada?
Pitanje koje se sve češće postavlja u javnosti jeste: zašto je baš sada, u vremenu novih identitetskih borbi, jedna ovakva skulptura podignuta na vidljivom mjestu u Prijepolju? Neki to tumače kao pokušaj da se “ilustruje” porijeklo Bošnjaka kroz jednu sentimentalnu priču, dok drugi vide istinsku želju da se promoviše ideja međuvjerske ljubavi i razumijevanja.
Nedavni susret potomaka dvije porodice, Milinka Pejovića i Lutva Poturka, ispred skulpture, izazvao je emocije, ali i podijeljena mišljenja. Dok oni ističu ponos i želju da sačuvaju vezu koju su njihovi preci njegovali, mnogi se pitaju da li je njihova priča iskorišćena za nešto mnogo šire – narativ o etničkoj i vjerskoj preobrazbi koji ima dublje političke i ideološke implikacije.
Priča o Ružici i njenim sinovima nije samo priča o majci i dvojici braće – ona je ogledalo jednog vremena, ali i alat u rukama onih koji žele da identitete kroje po unaprijed zacrtanim matricama. I dok skulptura stoji na trotoaru pred Muzejom, Bošnjaci i dalje čekaju da njihovi istinski velikani, poput Sulejman-paše Murveta, dobiju svoje mjesto u istorijskom i javnom pamćenju.
