Kroz vrijeme, mezarje je planski uništavano. Umjesto nišana i mezarova, nicali su novi objekti, čime je jedan važan segment kulturno-historijskog identiteta Vranja nepovratno izgubljen. Na mjestu gdje su vranjski muslimani sahranjivani, danas se nalaze: Gradski park, gimnazija “Bora Stanković” (gdje su radnici prilikom kopanja temelja stalno nailazili na ljudske kosti), Pedagoški fakultet, Dom kulture, Vatrogasni dom, ali i Hotel “Vranje”, Sokolski dom i Oficirski dom.
Slična sudbina zadesila je i mezarja pored vranjskih džamija. Oko osam džamija, koliko ih je postojalo u gradu, imala su svoja groblja. Ni jedno nije sačuvano. Štaviše, sve džamije su minirane i srušene 31. januara 1878. godine – istog dana kada su u Vranje ušli srpski ustanici i vojska.
Do te 1878. godine muslimani su činili ubjedljivu većinu stanovništva u Vranju. Njihova prisutnost oblikovala je kulturni, vjerski i urbani identitet grada. Međutim, nakon osmanskog povlačenja i ulaska srpske vojske, demografska slika se naglo promijenila, a naslijeđe jednog naroda gotovo je izbrisano.
Danas se o “Turskom groblju” govori tek u sjećanjima, zapisima i historijskim istraživanjima, poput onih koje bilježi Esad Rahić. Njegovo podsjećanje na ovaj prostor ima dvostruku vrijednost: čuva uspomenu na ljude koji su tu živjeli i ukazuje na to kako jedan grad može izgubiti dio svog identiteta kroz brisanje materijalnih tragova prošlosti.
