Adnan je živio noćnu moru koju je teško zamisliti. Nakon što ga je napustila majka, a otac preminuo, njegov amidža ga je zatvorio u improvizirani golubinjak. Godinama je preživljavao samo suhim hljebom i vodom, u prostoru bez vrata i zidova, prekrivenom ptičjim izmetom, vlagom i buđi. Zrak je bio zagušljiv, hladan i težak – to nije bio dom, već kavez.
Prvi put je iskreno zaplakao i nasmijao se tek kada ga je posjetio Jasin Ojanik, predsjednik udruženja Ankara Abisi. Snimci koje je Ojanik objavio na društvenim mrežama razotkrili su stravičnu istinu i šokirali javnost.
Nadležne službe su konačno reagovale tek nakon što je javnost vidjela užasne snimke. Ali pitanje ostaje: gdje su institucije bile sve ove godine? Kako je moguće da dijete preživljava u golubinjaku, a da niko ne primijeti?
Elif Esen, zamjenica predsjednika stranke DEVA, u parlamentu je oštro kritikovala propuste državnih organa:
„Pet godina niko nije primijetio da dijete nije krenulo u školu. Ministarstva nisu reagovala, lokalne vlasti nisu reagovale. Gdje su socijalne službe, policija, zdravstvo? Dijete je preživljavalo samo.“
Ovo nije pojedinačni incident – ovo je sistemski kolaps. Dok se odgovorni pokušavaju opravdati, ostaje gorka istina: Adnan nije jedini. Ima djece koja i dalje žive u tami, hladnoći i tišini, neviđena od onih koji ih imaju dužnost zaštititi.
Ovo je alarm. Alarm za sve nas. Jer dok društvo zatvara oči, najranjiviji trpe u tišini.
