Trideset tri godine prošle su od zločina koji je ostavio ranu što ne zarasta — otmice i ubistva šesnaest Bošnjaka iz Sjeverina, nedužnih ljudi koji su tog jutra 22. oktobra 1992. godine samo krenuli na posao. Autobus na redovnoj liniji Priboj–Rudo–Višegrad zaustavili su pripadnici paravojne jedinice „Osvetnici“, pod komandom Milana Lukića. Nakon legitimisanja, iz vozila su izvedeni Bošnjaci, prebačeni kamionom u pravcu Višegrada, brutalno mučeni i ubijeni na obali Drine.
Njihova imena danas odzvanjaju Sjeverinom kao šehidski amanet:
Alija Mandal, Derviš Softić, Esad Džihić, Hajrudin Sajtarević, Idriz Gibović, Medo Hodžić, Medredin Hodžić, Mehmed Šebo, Mevlida Koldžić, Mithad Softić, Mujo Alihodžić, Mustafa Bajramović, Ramahudin Ćatović, Ramiz Begović, Sead Pecikoza i Zafer Hadžić.
Veče prije otmice, ispred svoje porodične kuće otet je i Sabahudin Ćatović. Među žrtvama su i otac i tetka Omer-ef. Hodžića, koji je danas imam i jedan od onih koji svjedoče sjećanjem i vjerom.
Na ovogodišnjem skupu pod nazivom „Sjećanje na Sjeverin“, održanom 22. oktobra u organizaciji Mešihata Islamske zajednice u Srbiji i Medžlisa Islamske zajednice Priboj, prisutnima su se obratili muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, glavni imam Harun-ef. Eminagić, te Omer-ef. Hodžić, sin jednog od ubijenih.
Njegove riječi potresle su sve prisutne:
– „Sudbine porodica šehida Sjeverina mogle bi ispisati stotine knjiga i snimiti desetine filmova. Trideset tri godine boli, tišine i čekanja. Svaka godina je teža od prethodne jer pravda nije stigla, a ni kraj ove nepravde se ne nazire.“
Govoreći mirno, ali glasom koji je nosio teret tri decenije tuge, Omer-ef. Hodžić citirao je stihove koje mu je, kako kaže, poslao prijatelj ne znajući da opisuje upravo sudbinu sjeverinskih porodica:
– „Samo je sad ostao da kuca pred starim krovom kuće gdje sam rođen.
Tamo više nema niti jednog srca, tamo je tuga pustila korijen…
Suze sam krio kad sam odlazio, da ne vidi majka da mi lahko nije…“
I dok su mnogi prisutni brisali suze, Hodžić je nastavio:
– „Kako godine prolaze, mislio sam da će bol postati manja, ali postaje teža. Svaki vaš pogled, svako vaše lice podsjeća me da se ova nepravda nastavlja i da joj se kraj ne vidi.
U svom emotivnom govoru, Hodžić je podijelio i jednu sliku koja je mnogima ostala urezana u sjećanje:
– „Rahmetli majka Hadžira istrčala je sina Esada koji je bio u najljepšem dobu života. Neoženjen. I dugo nakon otmice, svakog dana pomjerala je zavjesicu na prozoru, čekajući da se njen Esad vrati. Taj pokret te zavjese bio je znak nade, nade koja nikad nije došla.“
Tišina koja je zavladala nakon njegovih riječi bila je dublja od svake molitve. Među prisutnima su bili i članovi porodica žrtava, predstavnici Islamske zajednice i građani koji svake godine dolaze da se poklone uspomeni na nevino ubijene.
Omer-ef. Hodžić podsjetio je i na male korake ka priznanju, spomenuvši odluku Skupštine opštine Priboj o godišnjoj pomoći porodicama žrtava, kao i nacrt zakona o nestalim osobama koji još čeka usvajanje.
– „Nije nam do materijalne satisfakcije, koliko do priznanja istine o onome što se desilo. Država mora pokazati da priznaje ovu bol i da joj se klanja istinom.“
Ipak, kao i svake godine, zaključak je isti: pravda spava, a porodice čekaju.
U ime Mešihata, muftija Mevlud-ef. Dudić naglasio je da „nema zaborava bez pravde, ni mira bez istine“, dok je glavni imam Harun-ef. Eminagić istakao da Islamska zajednica ostaje uz porodice sve dok posljednji mezar ne dobije ime.
Skup je, kao i svake godine, završen spuštanjem ruža u rijeku Lim, koja je i sama svjedok teškog vremena. Cvijet po cvijet, ruka po ruka — u znak sjećanja, u ime onih koji su otišli bez oproštaja.
